Na izmaku ’20-tih godina prošlog veka, Mali Kalemegdan bio je mesto sa koga je dopirala graja beogradskih mališana. Koju godinu kasnije, ista parcela postala je dom nešto drugačijim Beograđanima.

Oni su počeli da pristižu iz raznih krajeva sveta i skrasili se na jednoj od prestoničkih top atrakcija. Ubrzo su postali rado viđeni sugrađani i za sve ostale Beograđane. Ipak, nećete ih videti kako nonšalantno šetaju ulicama – osim ako svojim smelim eskapadama odluče da i ostatak grada dignu na noge. U prestonicu su počeli da stižu od sredine ’30-tih godina: zvaničan datum bio je 12. jul 1936., dan kada je otvoren Beogradski Zoološki vrt.

Kako su Muja i Buca postali najdraži stanovnici Kalemegdana

Otkako su počeli da se odomaćuju u kalemegdanskoj oazi, Vrt dobre nade postao je jedno od omiljenih mesta gde su Beograđani dolazili da vide novopridošle sugrađane: jelene, srne, vukove i antilope, leoparde, lavove, majmune i medvede, a zatim i paunove, pelikane, sove, fazane, ždralove, rode i papagaje... Na svemu tome imalo se zahvaliti tadašnjem prvom čoveku prestonice, Vladi Iliću, koji je prve životinjice kupio svojim novcem.

Sve su se, za početak, skućile na oko 3 i po hektara. Tih tri je ubrzo poraslo na 7, a sledeće proširenje usledelo je nakon što je Malom Kalemegdanu pripojen deo Donjeg grada.

Površina Beo Zoo vrta sada je iznosila preko 14 hektara. Posetioci su bili sve brojniji, i od tih prvih godina Beo Zoo vrt je zvanično postao najveći i najstariji zoološki vrt u Srbiji. Pojedini njegovi rezidenti naprečac su osvojili simpatije posetilaca – pre svega, flegmatični Muja – američki aligator koji je 1937. godine doputovao iz nepoznatog Zoo vrta u Nemačkoj – i nilski konj Buca, u to vreme najomiljeniji stanovnik vrta. Sticajem nesrećnih okolnosti, njihovi idilični dani nisu dugo potrajali.

Foto: Beogradske opštinske novine - Bio je jedan od prvih donatora Beogradskog zoološkog vrta

Drugi svetski rat, period najtežih izazova

Nakon eksplozija koje su odjeknule 6. aprila 1941., teško je bilo poverovati da bi se na meti nemačkih bombardera mogao naći i Zoološki vrt. Zato su se Beograđani u potrazi za skloništem sjurili u podzemne prostorije vrta. Međutim, kiša neprijateljskih bombi ni tu ih nije poštedela.

Prestrašene životinje, nemajući kud, našle su se na ulicama prestonice. One koje nisu odmah stradale, a smatrale su se opasnim za okolinu, morale su biti ustreljene. Strahovito razaranje odnelo je, čak i u Vrtu dobre nade, mnoge živote ljudi i životinja.

Crni scenario ponovio se 1944. godine. Savezničko bombardovanje desetkovalo je životinjski fond, što je i površinu Zoo vrta prepolovilo na oko 7 hektara. Među retkima koji su pregrmeli rat bile su i najdraže zverke u vrtu, Muja i Buca. Čak i u sveopštem haosu, Buca je uspeo da šarmira pripadnike nemačkih trupa. Ovaj dobroćudni nilski konj i inače je uživao u tome da ga češkaju po zubima, a kako je vrlo ozbiljno shvatao komande, uvek bi otvarao usta kada bi mu rekli „Zini, Buco!“.

Nakon završetka rata i Buca je dočekao lepše dane. Skrasio se sa Julkom, svojom lepšom polovinom, a par je uskoro dobio i svog jedinog potomka Nidžu.

Foto: Wikipedia /Новик А.Н.

Buntovnici i heroji koji su postali ikone Vrta dobre nade

Za stanovnike Beo Zoo vrta, ni period nakon Drugog svetskog rata nije bio idiličan. U njemu je ostalo tek šezdesetak životinja. Vrt dobre nade bio je zapušten i zanemaren, a nije bilo nikoga ko bi se ozbiljnije prihvatio njegovog obnavljanja.

Tek 1986. godine, na mesto direktora dolazi Vukosav Bojović. Uz entuzijazam vredan divljenja, njegova posvećenost i neizmerna ljubav prema životinjama načinili su od Zoo vrta pravi mali raj. Malo po malo, među „starosedeoce“ je počelo da pristiže i novo društvo.

Najomiljeniji od svih, bez izuzetka, postao je Sami – mužjak šimpanze koji se doselio 1988. godine. Njegova buntovnička crta odmah je osvojila srca Beograđana: iz Zoo vrta je uspeo da šmugne dvaput, donevši mu istovremeno i odličnu reklamu. Kada je 1992. godine uginuo, osoblje Zoo vrta podiglo je spomenik u njegovu čast. Pored Samija, veliko poštovanje zaslužila je i ženka nemačkog ovčara Gabi. Ona je postala heroina nakon što je od odbeglog jaguara spasila noćnog čuvara. Ovaj podvig doneo joj je ogroman publicitet, iako je tom prilikom pretrpela teške povrede. Pored Samijevog, danas se u Zoo vrtu nalazi i Gabin spomenik.

Zoološki vrt koji je imao najviše belih životinja

Još jedan težak period stanovnici Zoo vrta prošli su tokom ratova ’90-tih godina. Uprkos tome – i najvećim delom zahvaljujući predanosti direktora Bojovića – Beo Zoo vrt je i nakon 80 godina ostao među najlepšim oazama prestonice.

Zapravo, Vrt dobre nade možda baš zato i opravdava svoje ime. Njegovih 7 i kusur hektara ogledalo je diverziteta njegovih stanovnika. Lokalne domaće životinje dele svoj dom sa egzotičnim i ugroženim vrstama iz celog sveta, a među njima je najviše ptica, sisara, gmizavaca, vodozemaca i zglavkara.

Od 2005. godine, ovom šarolikom društvu pridružila se i nekolicina prelepih belih životinja. Iz južnoafričkog nacionalnog parka Kruger tada su prvi put doputovali beli lavovi. Veliki broj prinova zaslužan je i za to što je prestonica jedno vreme u zatočeništvu imala najviše belih lavova na svetu. Osim toga, Vrt dobre nade posvedočio je i jednom od najređih prirodnih fenomena: godine 2018. rođena je ženka belog američkog bizona, što se dešava u proseku jednom u 10 miliona slučajeva. Septembra iste godine, Beo Zoo vrt pustio je na slobodu i prvog beloglavog supa rođenog i odgajanog u zatočeništvu.

Foto: Wikipedia / Micki

Čudnovate ptice i gušteri osobenjaci: ko su egzotični stanari Kalemegdana?

Život u miru i slozi glavna je deviza ovog živopisnog staništa. No, žitelji Vrta dobre nade interesantni su upravo zbog svakodnevnih navika i osobina koje ih toliko međusobno razlikuju. Izuzmemo li skandalozne poduhvate nekolicine izgrednika, u Vrtu dobre nade naići ćete, primera radi, na čudnovatu, sivu pticu sa crvenom šarom oko očiju. Njena domovina je Latinska Amerika, a ova egzotična vrsta ne baš egzotičnog imena – južni kreštavac – prepoznatljiva je po karakterističnom oglašavanju kada se nađe u opasnosti.

Spram njega, tragopan je egzotični primerak koji je poneo i neobično ime, a osoben je po svojoj boji perja koja se intenzivno presijava na suncu. Slične osobine deli i himalajski monal. No, ako vas opčini jarko perje ove ptice, znajte da je to zapravo on a ne ona, budući da ženke ove vrste nemaju tako upečatljive boje. Za razliku od njega, dvoresi kauzar poreklom iz Australije podseća na stvorenje koje kao da je ispalo iz crtanog filma. Odaje ga karakterističan izraštaj na glavi, a najživahniji je ujutru i u večernjim satima. Iz istog kutka planete došla je i eja močvarnica, s tim da ova ptica preferira usamljenički život kraj jezera, močvara i reka.

Krzneni građani vrta, pak, imaju nešto drugačiju rutinu. Srebrna lisica, sa crnim ušima i belim vrhom repa, popularna je zbog svog prelepog krzna, a srešćete je dok cunja po drveću u potrazi za ručkom. Jedna od atrakcija je i belogrli varan: iako se najradije krije pod kamenjem, poznat je po brzini i veštini penjanja. Najkrupniji afrički gušter ima i specifičan stil borbe – kada je napadnut, iskoristiće najjači adut i istućiće napadača repom.

Foto: Wikipedia /Tiia Monto

Susret svih generacija – od najstarijih do najmlađih žitelja Zoo vrta

Godine 1995., Vrt dobre nade dobio je još jedan zaseban deo. Bebi Zoo vrt bio je namenjen najmlađim stanovnicima, a u njemu su svoje dane provodili mladunci rakuna, patuljastih koza i drugih mališana raznih životinjskih vrsta. Kako bi im oplemenio prostor, tadašnji direktor Bojović sam je izradio ukrasne drvene skulpture.

Još jedna lepa ideja zaživela je maja 2019. godine: 17 pingvina je u Zoo vrt pristiglo iz Beča i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Njihov dom tada je postao novoizgrađeni pingvinarijum. No, kuriozitet je da se u ovom kalemegdanskom raju nastanio još jedan neobični stanovnik, koji od samog početka pa do danas nije napuštao vrt.

Od 12. jula 1936. godine, jedan golub-osobenjak svakodnevno nadgleda 3 reda čančića sa vodom koja pada u korito jedne od najlepših gradskih fontana. I on sam je deo ove mermerne instalacije isklesane u kamenom zidu sa nizom lepih ukrasa. Fontanu su izradili nepoznati majstori kamenoresci, a završena je do zvaničnog otvaranja Vrta dobre nade. Tako je i mermerni golub postao svojevrsni ponos Zoo vrta. Sem toga, on možda i jedini može da parira zvanično najstarijem njegovom stanovniku, 85-godišnjem Muji. I mada je i sam Vrt dobre nade za to vreme bio svedok i lepih i burnih vremena, za svoje živopisne stanovnike on je ostao jedini sigurni dom.