Iako je Draga Ljočić rođena Šapčanka, njen život i delo vezani su za Beograd. U njemu je radila, borila se za prava žena i dece, bila jedan od osnivača Prve ženske bolnice u Beogradu, Materinskog udruženja i Srpskog lekarskog društva. Kao prva doktorka u Srbiji neprestano je morala da se bori protiv veoma aktivne i rasprostranjene mizoginije. Počev od borbe za svoje obrazovanje, preko istrajavanja u insistiranju da se zaposli u državnoj službi, pa sve do zalaganja za to da žene dobiju pravo glasa. Svoju srčanost i patriotizam pokazala je učestvujući u Srpsko-turskim ratovima, Srpsko-bugarskom ratu, balkanskim ratovima kao i u Prvom svetskom ratu. Zahvaljujući veri u sebe i u druge žene uspela je da uprti stazu za sve nas koji posle nje hodimo. 

Borba za svoja prava

Doktorka Draga Ljočić bila je izrazito uporna. Svoju borbu za ravnopravnost u lekarskom muškom svetu nastavila je hrabro. Godine 1889. opet je pisala Ministarstvu. Ovaj put, nije ih molila. Vrlo jasnim stavom i ozbiljnim tonom izložila je zahtev da „ima sva lekarska prava dana svim lekarima, bez razlike pola, sanitetskim zakonom... iz prakse dosadašnje gospode Ministara izlazi da ja mogu kao lekar služiti državu i preko trideset godina državne službe i da ni u položaju, ni u plati ne krenem nimalo dalje“. Pošto su shvatili da je Draga ovaj put veoma ozbiljna, pozvali su načelnika Saniteta da kaže svoje mišljenje. Nažalost, pozvali su najgoreg od najgorih. Gospodin načelnik, svoje izlaganje započeo je jedim divnim govorom o važnosti ravnopravnosti koleginica lekara i rekao: „ženskinja po samoj svojoj fizičkoj prirodi pozvana je da se naslanja na jačeg od sebe – na čoveka, koji će rukovoditi u njezinom životu“. Čak mu ni ovo nije bilo dovoljno da ponizi svoju koleginicu koja je bila daleko obrazovanija od njega i (vrlo verovatno učestvovala u više ratova), nego je nastavio, prepun samopouzdanja i mizoginije:“ da li bi gospođa Ljočić bila sreski lekar, okružni, opštinski ili vojni lekar... Ko zna prirodu ženskinja koja je udata, taj neće mnogo razloga tražiti da kaže da gospođa Ljočić ne može ni jednu od gore pobrojanih dužnosti vršiti“.

Nedozvolivši da je ovakav odgovor ponizi, Draga nastavlja svoju borbu. Sledeća adresa na koju se obratila bila je kralju Milanu i Državnom savetu. Nažalost i oni su se slagali sa mišljenjem da je kao žena niže biće i nedostojna jednakog tretmana kao lekar. I, kao trešnju na šlag na torti, dobila je – otkaz. Za lepe i pametne žene u Srbiji nije bilo mesta. Dozvolili su joj da otvori privatnu praksu. Na sreću, pacijenti su je voleli i verovali joj, te joj je praksa bila veoma uspešna. 

Kad je rat, hajde Draga, kad je mir, Draga je samo ženskinja

Zanimljivo je da za vreme mnogobrojnih ratova u kojima je učestvovala doktorka Draga Ljočić nije imala umanjeni položaj. Naprotiv, radila je rame uz rame sa kolegama, a kako to već često biva, i više od njih. Sve je stizala i svima je pomagala. Pored već navedenih Srpsko-turskih ratova i Srpsko-bugarskog rata, Draga je pokazala svoju hrabrost, znanje i umešnost i u Balkanskim ratovima, ali i u Prvom svetskom ratu. Čak je u Srpsko- bugarskom ratu bila jedini lekar u čak tri beogradske bolnice – u Opštoj državnoj bolnici, Bolnici za ranjenike i Zaraznoj bolnici. 

Filantropija uz kolege

Draga Ljočić bila je veliki dobrotvor. Veoma često su joj kolege pomagale u tome, barem oni koji su bili svesni njenog znanje, njene veličine i njenog dela. Pošto je imala uvid u zdravstveno stanje učenica koje su se školovale u „ženskim školama“, zajedno sa čuvenim doktorom Lazom Lazarovićem besplatno je lečila devojčice iz Ženske radničke škole. Vodila je brigu o devojčicama i devojkama, poznajući njuhovu specifičnu problematiku i uslove života.

Zajedno sa doktorom Jovanom Jovanovićem Zmajem osnovala je Materinsko udruženje i bila njegova prva predsednica. Svrha ovog udruženja bila je pomoć napuštenoj deci i smanjenje smrtnosti novorođenčadi. Nažalost, moralne gromade beogradske čaršije osuđivali su ovaj postupak smatrajući da se na ovaj način širi nemoral jer će sada biti ko da brine o vanbračno začetoj deci. Draga se nije na to obazirala već je gurala svoju politiku. Uspela je da obezbedi zgradu u koju su smeštena deca i o njima je konačno neko vodio brigu. Borila se i da dom dobije i materijalnu podršku od beogradske opštine. Draga se tek spremala da razmaše svoja humanitarna krila. Godine 1919, osnovala je i postala prva predsednica Društva beogradskih lekara žena. Imale su veoma agresivnu i uspešnu kampanju u prikupljanju finansija da se izgradi prva bolnica za žene i decu, a u kojima bi radile isključivo lekarke. Nažalost, usled ratnih dejstava ova izgradnja se odužila, te je otvorena tek tri godine posle smrti dr Drage Ljočić. Bolnica je dobila naziv po čuvenoj Elsie Inglis – škotskoj doktorki koja je mnogo učinila za zdravstvo u Srbiji i pomoć našem narodu u Prvom svetskom ratu.

Draga Ljočić kao feministkinja

Draga Ljočić je, pored velike borbe u oblasti medicine i filantropija, zauzela i značajno mesto u srpskom feminizmu.

Po povratku sa studija na kojima se već upoznala sa ruskim feministkinjama, u Beogradu je počela da se sastaje sa drugim ženama sličnog mišljenja. Tako je, zajedno sa koleginicom lekarkom Evom Haljeckom, prilikom menjanja Sanitetskog zakona, insistirala i zalagala se da se doktorke izjednače sa svojim kolegama. Nažalost, predlog koji su potpisale lekarke i nastavnice Više ženske škole, Narodna skupština je odbacila. Međutim, žene su počele sve više da podižu glas i da se bore za ravnopravnost. Zajedno sa još nekoliko znamenitih Beograđanki, 1906. godine, doktorka Ljočić osnovala je Srpski narodni ženski savez čija je svrha bila objedinjavanje svih ženskih saveza u Srbiji. O svojim feminističkim idejama pričala je svuda i sa strašću. Smatrala je da žene treba da osvoje i politička prava u našoj zemlji te je pozvala članice saveza da potpišu peticiju za izjednačavanje prava glasa za žene i muškarce.

Ljubav iznad svega

Draga Ljočić bila je jaka i uticajna i volela je podjednako uspešnog muškarca, Rašu Miloševića, jednog od osnivača Narodne radikalne stranke. Dragoj Ljočić Milošević sve današnje žene sa dva prezimena mogu da zahvale jer je ona prva zadržala svoje i dodala muževljevo. Pored posla, borbe za prava žena, poboljšanja stanja žena i dece, doktorka Draga imala je vremena i da rodi i odneguje čak petoro dece. Prihvatila je supruga sa svim njegovim vrlinama, manama, strastima i borbama, te je, u vreme njenog porođaja on uhapšen i osuđen na smrt zbog učestvovanja u Timočkoj buni. Srećom, usled promene na političkoj karti Srbije, Raši Miloševiću kazna je preinačena u robiju i pušten je tri godine nakon što je osuđen na pogubljenje.

Ćerka Radmila odlučila se da prati stope svoje majke, samo je u svojim postupcima i ponašanju bila još radikalnija. I pored toga što je znala šta je čeka, završila je medicinu u Cirihu i vratila se u Beograd da živi i radi. Živela je u zgradi koja se nalazila na mestu današnjeg hotela Moskva, nosila je kratku kosu i crni muški šešir. Bila je hrabra poput majke i nije zarezivala priče koje su kolale o njoj.

 

Doktorka Draga Ljočić Milošević preminula je 5. novembra 1926. godine u Beogradu. Počiva na Novom groblju.