Nikola Živković poznatiji kao Hadži Neimar bio je pionir građevine u Beogradu. U srpsku prestonicu došao je na poziv kneza Miloša željnog da pobegne što dalje od Turaka i priđe što bliže Evropi. Promena arhitekture grada bila je od najvećeg značaja na ovom putu, a knez je polagao velike nade u Nikolu Živkovića.

Kao projektant Hadži Neimar je, između ostalog, upamćen po dva beogradska konaka, Konaku kneginje Ljubice i Konaku kneza Miloša u Topčideru. Ovo su objekti koji predstavljaju prelazni tip građevina od orijentalnog ka zapadnoevropskoj arhitekturi i simbol rađanja slobodne, evropske Srbije.

Inače, Živković je bio oženjen Kostadinkom Karakljer, Makedonkom iz Mogareva sa kojom je izrodio petoro dece – četiri kćeri i sina.

Grafika: The Illustrated London News - Pogled na pristanište oko 1870. godine

Srbin iz Grčke

Hadži Neimar se rodio 1792. godine u grčkom mestu Voden i još od mladosti počeo da se uči građevinskom zanatu u Solunu i Atini. Od tamošnjih majstora Živković je pokupio sve tajne građevinarstva i postao im izuzetno vičan. Svoje učitelje činio je ponosnim i izgradio snažnu reputaciju. Zapravo dobar glas o njemu bio je toliko jak da je stigao čak do Beograda i ušiju kneza Miloša.

Vladar nije bio od ljudi koji odlažu stvari. Reagovao je brzo i, čim je čuo za Hadži Neimara, pozvao ga je. Tako je Nikola Živković stigao u Beograd tačno kada je bio u svom zenitu, na vrhuncu svog znanja i umeća koje je ugradio u objekte koje je podizao.

Tačno vreme njegovog dolaska u Beograd se ne zna, ali je u službu kneza Miloša stupio polovinom druge decenije 19. veka i odmah se bacio na posao.

Foto: Milena Arsenić - Staro jezgro Beograda danas

Građevinar perfekcionista

Svoju reputaciju Živković je odmah počeo da opravdava pokazujući izuzetnu pedantnost i preciznost u poslu. O njemu se brzo stvorila legenda kako svaku ciglu uzima u ruke, prevrće je nekoliko puta, kucka po njoj čekićem i proverava kakvog je kvaliteta. Pristajao je da samo kvalitetan materijal bude iskorišćen za objekte koje je pravio njen kvalitet pre nego što bi bila ugrađena u objekat.

Isti kriterijum morali su da zadovolje i ljudi sa kojima je sarađivao. Ustvari, samo je jedan je uspeo da ispuni Hadži Neimarove standarde. Njegova desna ruka bio je Janja Mihailović koji je, kao rukovodilac gradilišta, sa svojim radnicima neposredno izvodio radove po Živkovićevom nalogu.

Hadži Neimar je započeo svoj posao u delu varoši oko Saborne crkve, Kosančićevog venca i Savske padine. Iz ovog središta imao je da izraste evropski Beograd koji je prkosio Turcima tada učaurenim iza zidina Beogradske tvrđave.

Gradilišta su morala biti savršeno organizovana, a radovi da se izvršavaju po preciznim rokovima. Svako kašnjenje bilo je neprihvatljivo. Kako za Živkovića, tako i za samog kneza Miloša čija je preka narav bila odlična motivacija graditeljima. Kako bi ih podsetio na svoje ambicije, knez je znao da posadi kolac sa vešalima i da malu naznaku šta povlači nepoštovanje rokova.

Foto: Milena Arsenić - Kosančićev venac je bio deo grada iz koga je počeo da se razvija srpski Beograd za vreme kneza Miloša

Doživotni nadzornik

Svojim radom i efikasnošću Nikola Živković stekao je ogromno poverenje i poštovanje kneza Miloša. Međutim, to je imalo svojih posledica.

Naime, nakon što je Miloš otišao sa vlasti 1839. godine, Živković je, kao obeleženi Milošev čovek, morao da pobegne u Zemun – tada Austriju. Njegov odlazak morao je biti brz kako bi izbegao potencijalno zlo koje ga je moglo zadesiti. Otišao je bez porodice koja mu se tek nešto kasnije pridružila.

U Beograd nije smeo da dolazi, a kako bi imao od čega da preživi, knez mu je redovno slao novac. Tako je bilo sve do 1858. godine kada se Miloš vraća na vlast i nastavlja sa svojim projektom urbanizacije Beograda.

Tada knez Živkovića postavlja za "nadziratelja pravitelstvenih građevina” u Glavnoj upravi građevina i tek formiranom ministarstvu Građevine kneževine Srbije.

Na ovoj poziciji Hadži Neimar je ostao do penzije uspešno obavljajući svoju dužnost.

Nikola Živković je preminuo u Beogradu 1870. godine, a zdanja koja je podigao i danas služe na čast Beogradu.