Kroz vekove su se vladari Srbije znali naći u prilično nezavidnoj ulozi: svoju zemlju, razrušenu ratovima i opustošenu neprijateljskim pohodima, morali su dizati iz pepela. Među njima, jedan se knez suočio sa naročitim izazovom – nakon stoleća pod osmanlijskom "cipelom", želeo je napraviti zaokret u potpuno drugačijem smeru.

Njegovo ime je bilo Miloš Obrenović. U vreme kada se na čelu Srbije obreo kao knez – a pogotovu nakon Prvog i Drugog srpskog ustanka – ista ta Srbija polagano je pokušavala da se sa Istoka okrene Zapadu. Samim tim, i Beograd je imao biti presvučen tako da nalikuje modernim evropskim gradovima. Knez Miloš se do tad već pokazao kao odgovoran i suveren vladar, ali slediti ideju evropeizacije zahtevalo je umešnost onih koji bi to umeli sprovesti u delo.

Grafika: Anastas Jovanović - Veliki gospodar, knez Miloš Obrenović

U ono je vreme i sam Beograd bio u nezavidnom položaju. Devastiran borbama i desetkovanog stanovništva, u njemu nije bilo lako naći nekog ko će izneti takav poduhvat. I tek pošto se Miloš udružio sa Francom Jankeom, glavni grad je mogao zasijati novim, evropskim sjajem.

Što se, pak, ovdašnjih stručnjaka tiče, knez je svoje poverenje poklonio "pioniru srpskog neimarstva". Hadži Nikola Živković bio je cenjeni graditelj i desna ruka Miloševa, te uprkos inicijalnoj sumnji Beograđana, knez ih naposletku nije izneverio. Pečati urbanizacije tu su i danas: raštrkani po gradu koji je u međuvremenu postao milionska metropola, pripovedaju o težnjama jednog vladara ka Evropi 19. veka.

Grafika: Digitalna Arhiva NBS - Konak kneza Miloša oko 1878. godine

Vladar koji je izmirio tekovine istoka i zapada

Kako je čitava prestonica u ono vreme imala obući novo ruho, ni rezidencija Miloša Obrenovića nije bila izuzetak. Topčidersko brdo inače je oduvek bilo među najlepšim delovima grada – stoga ne čudi što je knez upravo ovde želeo provesti svoje poslednje dane.

Konak sagrađen po njegovom nalogu i danas je među najcenjenijim zdanjima onog vremena. Odlučite li u njega zaviriti, biće vam jasno i zbog čega je to tako. Zidovi Konaka kneza Miloša čuvaju ambijent tako tipičan za orijentalni stil, a ni tekovine Prvog srpskog ustanka nisu zaboravljene. I nakon bezmalo dva veka – a počev od 1954. godine – u konaku danas "stanuju" originalni eksponati kao delovi stalne izložbene postavke.

Kuriozitet je, pak, da i sam Konak ima svog čuvara: vremešni platan ispred ovog zdanja izbrojao je više od 160 leta. Njegove tačne godine, ipak, niko sa sigurnošću ne zna: nagađa se da je zasađen u vreme izgradnje konaka, a njegov dugi vek doneo mu je status zaštićene prirodne retkosti.

Foto: Pavle Kaplanec - Konak kneginje Ljubice

Svoju privatnu rezidenciju imala je u ono vreme i kneževa gospođa Ljubica. Nešto dalje od Topčdera – krenete li u pravcu Starog grada ka Sabornoj crkvi – stižete i do Konaka knjeginje Ljubice. Po kneževoj volji, izgradnja konačišta započeta je 1829. godine, a Miloševa namera beše da pored supruge ovde skući i sinove Milana i Mihaila. Ipak, Ljubičin konak ostaće upamćen po kneževim izvanbračnim eskapadama, iako je formalno služio prijemu važnih zvanica.

Do dana današnjeg, Konak knjeginje Ljubice ostao je gotovo u potpunosti očuvan. Originalni nameštaj koji je i pre bezmalo dva veka služio kneževoj porodici takođe se nalazi u okviru stalne izložbene postavke.

A pet godina po izgradnji knjeginjinog konaka, nastaje i zdanje koje će u mnogo većoj meri poneti izgled tipičnih orijentalnih građevina. Amam kneza Miloša, naime, ni po čemu se nije razlikovao od klasičnog turskog kupatila.

Foto: Wikipedia / Ванилица - Amam kneza Miloša

Kada ne bi boravili u majčinoj rezidenciji, Mihailo i Milan mogli su trenutke opuštanja provesti u kapaluku i halvatu – tačnije, odaji za odmor i prostoriji za kupanje. Iako skromnih dimenzija, Milošev amam imao je – baš kao svako tursko kupatilo – i rezervoar za vodu (hazna), ložionicu (ćulhan), čekaonicu i garderobu (šadrvan) i tzv. odžakliju – isturenu prostoriju koja je imala ognjište sa zidanim dimnjakom. Svojevremeno, ova je zgrada bila u sklopu dvorskog kompleksa kneževih sinova, ali je u međuvremenu dobrim delom izgubila na autentičnosti.

Ono što je ipak ostalo – a utkano je u sva tri pomenuta zdanja – jeste nepogrešiva asocijacija na građansku Srbiju 19. veka. A usvajanje uzora ondašnje moderne Evrope značilo je da će zasluženo mesto pripasti i kulturi.

Tako se i zbilo, u tada prvom beogradskom profesionalnom pozorištu.

Izgrađena po Miloševom nalogu, Đumurkana je najpre ponela ulogu carinarnice. Teatar na Đumruku, pak, otvorio je knežev naslednik Mihailo Obrenović, a u njemu su svoj pečat ostavili tada najcenjeniji naši intelektualci.

Foto: Novosti / Arhivska fotografija - Kneževa pivara, zvanično u vlasnštvu kneginje Ljubice, nalazila se na uglu današnjih Balkanske i Admirala Geprata

Za razliku Miloševog Amama i dvaju konaka, zgrada Đumurkane, nažalost, danas ne postoji. Slična sudbina zatekla je još jedno prestoničko zdanje: Velika, odnosno Kneževa pivara već se odavno ne nalazi na uglu Balkanske i ulice Admirala Geprata.

Izgrađena 1840. godine, zgrada je formalno bila u vlasništvu kneževe supruge. Kasnije se, pak, pominje kao zdanje koje je uz najstarije beogradske kafane svedočilo mnogim društvenim, političkim i kulturnim zbivanjima 19. veka.

Uticaj istoka, ipak, u celoj je prestonici do tad već ostavio neizbrisiv trag. Otuda i Miloševo nasleđe nosi tekovine orijenta, iako danas u njemu vidimo nastojanje da Srbiju za svagda otrgne od Osmanske vlasti. Ovaj će zadatak dovršiti knežev sin Mihailo, dok zaostavština Miloša Obrenovića ostaje svedokom njegovog pokušaja da pomiri Istok i Zapad, spajajući na taj način (naizgled) nespojivo.