Leta u glavnom gradu su oduvek umela da budu nepodnošljiva za njegove žitelje. Jedini dašak svežine stari Beograđani su mogli da prigrabe na prestoničkim plažama. Stoga je početkom druge polovine 20. veka uvedena direktna vodena linija do lokalnih peščanih idila, kojom je gazdovao “Prvenac”, prvi beogradski “rečni tramvaj”.

Probna vožnja 

Nakon višemesečnog usidrenja nadomak brodogradilišta na Čukarici, na leto 1952. godine najzad je isplovio prvi “rečni tramvaj”, kada se zaputio na svoju prvu probnu vožnju. Pre tačno 70 godina, sa nekoliko desetina ukrcanih putnika i brzinom većom od 20 kilometara na sat, “Prvenac” je neumoljivao hitao niz Dunav. Destinacija? Ovaj “rečni tramvaj” se otisnuo put ostrva Forkontumac, ispod sela Višnjice, gde se gradilo savremeno kupatilo.

Zanimljivo je da se baš tada u glavama nadležnih kovitlala se ideja o promeni naziva ovog ostrva. Imena su razbacivali na sve strane, od Belog ostrva zbog Bele stene koja se nalazi u neposrednoj blizi, do Peščanog ostrva zbog peskovite plaže, ali, ispostaviće se, da se ime Forkontumac zadržalo do dana današnjeg.

Od pustog ostrva do nove atrakcije

Ondašnje gradsko preduzeće “Turist”, u čijoj službi je bio i sam “Prvenac”, uzajmilo se, tj. podiglo je kredit kako bi onkraj Beograda podiglo kupatilo u okviru novog izletišta. Sa radovima pri kraju, nikao je restoran od drvene građe usred šume, kabine i garderoba tik užarenog peska, kao i trem u slučaju vremenskih nepogoda.

Naum je bio da predivna peskovita plaža, koja se prostirala nekoliko stotina metara duž obale, privuče beogradski svet u velikom broju i postane glavna atrakcija. Postepena dubina, neukaljan Dunav, blistavo čist pesak, stoletna gusta šuma, duboko iskopani bunar sa pijaćom vodom, ali i novosazdani objekti krasili su donedavno pusto ostrvo, koje je, inače, slovilo za bogato lovište divljih pataka. Kao šlag na tortu, bila je sama marina za brodove, koja je bila u završnoj fazi.

Za to vreme “Prvenac” je imao novo zaduženje i trasu, kako opet ne bi sakupljao prilepke dok stoji ukotvljen na obližnjem doku. Cirkulisao je do Gročanske Ade i nazad, tegljujući građanstvo daleko od gradske vreve.

Povratak na trasu

Kada su radovi bili okončani, “rečni tramvaj” se vratio na svoj prvobitnu trasu, krstareći od Beograda do Forkontumca i od Forkontumca do Beograda po ceni od 40 i 50 dinara za tamo i nazad. Za slučaj da nije bilo mesta na plovilu, saobraćao je autobus od Trga republike pa sve do Rospi Ćuprije, razume se, u organizaciji gradskog preduzeća “Turist”. 

U narednim godinama svakog letnjeg dana “Prvenac” je nepogrešivo špartao Dunavom, prevozeći Beograđane do ove oaza mira i spokoja i natrag u užurbanu svakodnevnicu.