Za razliku od nepatvorenog Maunt Rašmora, gde su likovi četiri američkih predsednika zbijeni jedan uz drugi, to kod beogradskog nije slučaj. “Šefovi” SAD su raštrkani po čitavom glavnom gradu, zauzimajući ulice i protezajući se po svim glavnim opštinama. Da li znate po kojim američkim predsednicima prestoničke ulice ponosno nose naziv?

Četiri praoca

Niz obronak “Južnih brda” omalenog i osamljenog planinskog venca Blek Hils, koji se pomalja iz Velike ravnice pokraj Kistona u Južnoj Dakoti, ugnežden je Maunt Rašmora. U tom memorijalnom parku, tzv. “Hramu demokratije”, isklesane su četiri svojevrsne granitne biste predsednika, koji predstavljaju praoce Sjedinjenih Američkih Država. Rastom od po 18 m, kolosane skulpture Džordža Vašingtona, Tomasa Džefersona, Teodora Ruzvelta i Abrahama Linkona simbolišu rađanje, rast, razvoj i očuvanje nacije, tim redosledom.

Foto: A. Živković

Džordž Vašington

Džordž Vašington bio je američki narodni heroj i jedan od osnivača SAD, koji je služio kao njen prvi predsednik. Pre nego što je krunisan za Oca nacije, sa korenima iz imućne farmerske porodice, kao član Kontinentalnog kongresa izabran je za glavnokomandujućeg vojske kolonista u borbi protiv Engleske zarad samostalnosti. Pripisane su mu goleme zasluge u odlučujućim bitkama, te za ujedinjenje kolonija, koje je naposletku dovelo do osnivanja Sjedinjenih Američkih Država. Poslednja želja na samrtnoj postelji bila mu je da se njegovi robovi, sva 123 roba, oslobode bukagija, što je na kraju i učinila njegova supruga Marta.

Skupa sa jednom od najstarijih škola u Beogradu, OŠ Vuk Karadžić, ulica Džordža Vašingtona od 1946. godine po drugim put označava početak opštine Stari grad, te od Takovske vodi čak do Skadarske i Bajlonijeve pijace, gde se dalje utapa u Cara Dušana. U međuratnom periodu je, takođe, nosila ovaj naziv, tj. od 1933. godine pa sve do okupacije, 1943. godine, kada je preinačena u Palilusku. Nakon oslobođenja, 1946. godine, vraćeno je predratno ime. Pre toga dičila se drugima imenima: Bolnička (1872-1896) i Vidinska (1896-1933). 

Istovremeno, jedna malecna poprečna zemunska ulica u Donjem gradu može da se pohvali imenom i prezimenom utemeljivača SAD.

Foto: Nikola Ristić

Vudro Vilson

Tomas Vudro Vilson bio je doktor političkih nauka i 28. predsednik SAD. Dok je bio na čelu države, iako je u potpunosti izmenio ekonomsku politiku, odlučio se da ne upliće prste u rasnu segregaciju, koja mu je bila opak kamen spoticanja u daljem radu.

Kada je izbio Prvi svetski rat, Amerika je isprva prigrabila neutralnost u ovom sukobu, a on je nastajao da postigne dogovor o miru između Savezničkih sila i Centralnih sila, da bi najzad ipak poveo zemlju u boj. Kako mu je život bez zveketa oružja stalno bio na pameti, osnovao je Društvo naroda, čiji naum je bio razoružavanje i kolektivna bezbednost. Za sav svoj doprinos očuvanju mira dobio je Nobelovu nagradu za tu disciplinu. Uprkos želji za novim mandatom i daljim vođenjem zemlje, nenadani šlog ga je ostavio onemoćanim za obavljanje bilo kakve državne funkcije, a kamoli predsedničke.

Posredstvom velikog i bliskog prijatelja, naučnika Mihajla Pupina, koji je tada slovio za najboljeg izaslanika koga Srbija može da ima, Vudro Vilson se dobro upoznao sa istorijom naše zemlje i stradanjima njenog življa. Stoga je usred Bele kuće, na četvrtu godišnjicu austrougarske objave rata Srbiji, 28. jula 1918. godine, obznanio Srpski dan, i to prilikom Srbima uputio reči koje su pročitane u svim crkvama širom SAD, te objavljene u dnevnoj štampi: 

U nedelju 28. jula navršava se četvrta godišnjica od dana kada je odvažni srpski narod, pre nego da se izloži lukavom i nedostojnom progonu pripremljenog neprijatelja, objavom rata Austrougarske bio pozvan da brani svoju zemlju i svoja ognjišta od neprijatelja rešenog da ga uništi. Plemeniti je taj narod odgovorio. Tako čvrsto i hrabro oduprli su se vojnim snagama zemlje deset puta veće po broju stanovništva i vojnoj moći, i tek kada su tri puta proterali Austrijance i nakon što su Nemačka i Bugarska pritekle u pomoć Austriji, bili su primorani da se povuku preko Albanije. Iako je njihova zemlja bila opustošena i njihovi domovi razoreni, duh srpskog naroda nije bio slomljen. Mada nadjačani nadmoćnijim silama, njihova ljubav prema slobodi ostala je neumanjena. Brutalna sila nije uticala na njihovu snažnu odluku da žrtvuju sve za slobodu i nezavisnost.

Primereno je da narod Sjedinjenih Američkih Država, privržen očiglednoj istini da je pravo naroda svih država, malih i velikih, da žive sopstvenim životom i da biraju svoje vlade, prisećajući se da su načela za koje se Srbija viteški borila i propatila ista ona načela za koja se zalažu Sjedinjene Države, povodom ove godišnjice izrazi na adekvatan način saosećenje sa ovim potlačenim narodom koji se tako herojski odupirao težnjama germanske nacije da dominira svetom. U isto vreme, ne bismo smeli zaboraviti ni istorodne narode velike slovenske rase - Poljake, Čehe i Jugoslovene, koji sada pod vladavinom tuđinaca, čeznu za nezavisnošću i nacionalnim jedinstvom.

Ovo se ne može obeležiti na više prikladan način do u našim crkvama.

I, zato, pozivam narod Sjedinjenih Američkih Država, svih vera i veroispovesti, da se okupe na svojim mesnim bogosluženjima, u nedelju 28. jula, u cilju iskazivanja saosećanja sa ovim podjarmljenim narodom i njihovim istorodnicima u drugim zemljama, i da prizovemo blagoslov svemogućeg Boga za njih same kao i za cilj kojem su se posvetili.

Na Savskom vencu, u okviru novokomponovanog stambeno-poslovnog kompleksa Beograd na vodi, smešten je Bulevar Vudroa Vilsona. Avenijom koja se prostire od Beogradskog sajma, paralelno sa Savskom ulicom, pa do nekadašnje autobuske stanice, Beograđani gotovo već dve godine mogu tuda da špartaju. U središtu doskorašnje Savamale planira se da se podigne i spomenik u čast ovom prijatelju srpskog naroda.

Foto: Milena Arsenić

Frenklin D. Ruzvelt

Frenklin Delano Ruzvelt bio je američki pravnik i 36. predsednik SAD, te jedna od centralnih figura u svetskim događajima u prvoj polovini 20. veka. Potekao je iz ugledne i političke porodice Ruzvelt, čiji dalji rod je bio čovek sa monoklom, tj. potpredsednik SAD, Teodor Tedi Ruzvelt, kasnije i 26. predsednik nakon atentata na Vilijama Mekinlija od ruke anarhiste. 

Gorepomenuti predsednik, Vudro Vilson, imenovao ga je za podsekretara mornice za vreme Velikog rata. Tri godine nakon završetka rata ostao je paralizovan od struka nadole usled onoga što se verovalo da je dečja paraliza. No, činjenica da je bio prikovan za kolica ga nije sputala da pobedi na izborima. Tokom svojih mandata sproveo je niz ekonomskih i socijalnih mera, koje su mu donele neizmernu popularnost.

Sa ogromnim autoritetom predvodio je američki narod u Drugom svetskom ratu, organizovavši  otpor protiv japanske agresije i prosledivši američke snage na evropska i afrička bojišta. Na Jalti je zajedno sa Staljinom i Čerčilom dogovorio dalju saradnju, koja je bila ključna u izvojevanju pobede Saveznika nad silama Osovine.

Ruzveltova ulica, koja taj naziv nosi od 1946. godine, proteže se od Novog groblja pa sve do Vukovog spomenika i Bulevara kralja Aleksandra, razdvajajući pritom dve opštine: Palilulu i Zvezdaru. Ironije li, prethodna dva imena ove saobraćajnice bila su usko vezana za mesto poslednjeg ovozemaljskog počivališta koje su tu nalazi, i glasila su: Put ka novom groblju (1888-1896) i Grobljanska (1896-1946).

Foto: Wikipedia

Džon F. Kenedi

Džon Ficdžerald Kenedi bio je nesuđeni novinar i 35. predsednik SAD, te ujedno i najmlađi izabrani - gorenavedeni Teodor Ruzvelt bio je najmlađi, ali vlast je preuzeo nakon ubistva svog nadređenog. Zbog stasa i mladolikosti bio je miljenik ženske populacije, koja je u ekstazi pratila svaki njegov korak i potez. Krasile su ga samostalnost, originalnost i elastičnost u spoljnoj i unutrašnjoj politici. Za razliku od pominjanog kolege po položaju, zalagao se i borio se protiv rasne diskriminacije.

U glavnom gradu Teksasa, Dalasu, stradao je od hitaca iz puške marksističkog marinca, Lija Harvija Osvalda. Nakon spomenutog Mekinlija, Kenedi je četvrti i poslednji prvi čovek SAD u istoriji na koga je uspešno izvršen atentat.
Odmah posle ubistva, u znak solidarnosti i pošte, tragično nastradali državnik je dobio svoju prometnicu u Beogradu. Ulica Džona Kenedija počinje Bulevara Nikole Tesle do Tošinog bunara, zalazeći usput na dve opštine: Novi Beograd i Zemun. Dve decenije unazad, ime te ulice nije odjekivalo tako gordo: Žarkova (1940-1947) i Zagrebačka (1947-1963) jednostavno nemaju, priznaćete, taj zanosan prizvuk.