Na granici gde se srce Vračara stapa sa živopisnim ulicama Čubure, umetnula se malena oaza. Oko nje, načičkane kuće i zgrade tvore sliku gostoljubivog, "domaćeg" susedstva: bez mnogo buke i gužve, taman toliko da ga učine udobnim za život sred jedne metropole.

A u toj malenoj oazi našla su se pluća ovog dela grada. Ponajpre Čuburski park, a do njega i omanje parče tla nalik kakvoj ekstenziji. Minijaturna oaza tik uz onu nešto veću, a u njoj se ugnezdila i jedna košnica.

Njeni stanari, doduše, nisu pčele, niti proizvode med – mada, možda i takve susretnete. Njihove (ruko)tvorevine danas bi pripale kategoriji ko još to pravi?, jer tekovine modernog života svikle su nas na manje-više instant proizvode. Tim pre i produkti ovih "radilica" nose oznaku davnašnjeg i gotovo zaboravljenog.

Ista ta košnica do danas je izbrojala 49 leta. A nije da se oko nje uvek samo radi – ima tu mesta i za one koji bi da predahnu uz čašicu, ili umire gladan stomak pravom, domaćom kuhinjom. Zapravo, sve je ovde domaće: od ne-instant rukotvorina zanatlija neobičnih veština, do slasnih zalogaja i samog ambijenta. Od "domaćih" jedino nije špicnamet koji su mu nadeli, te će ga većina poznati kao Gradić Pejton.

Mesto na kome prestonica diše punim plućima

U jeku urbanizacije, kada je tranzicija prestonice ka bučnoj, betonskoj košnici već uveliko uhvatila zamah, našao se među urbanistima gospodin čije je poimanje prostora donekle prkosilo toj ideji. Nije se profesor Ranko Radović nužno protivio modernim arhitektonskim težnjama, naprotiv; no je ipak bio mišljenja da one moraju biti integralnim delom čovekove prirodne sredine.

Beograd je tada, s kraja ’60-tih godina prošlog veka, takvih (prirodnih) elemenata nudio kudikamo više. Otuda i zamisao da se projekat Zanatski centar Vračar realizuje baš u takvom maniru. Ugnezditi među vračarskim zelenilom jedno drveno pčelinje saće, uistinu se pokazalo kao dosledno poštovanje finesa vračarskog ambijenta.

Tako se na onoj "ekstenziji" Čuburskog parka 1970. godine našao Gradić Pejton. I nadimak je dobio vrlo brzo: kumovala mu je istoimena američka serija koja je u ono vreme, po sećanju Politikinog novinara Miloša Lazića, "praznila ulice po Srbiji". Na sam izgled Zanatskog centra odrazio se, neminovno, i ondašnji duh socrealizma – male, skučene radnjice, njih ukupno 40, tesno su spakovane na prostor od svega 800 metara kvadratnih.

Za kratko vreme postalo je jasno da će Gradić Pejton poneti status vračarskog logotipa. Prvi su mu ga doneli njegovi "redovni" stanari: beogradske zanatlije kod kojih se moglo pribaviti sve sa oznakom brenda Ko to još pravi?. Pored frizera, električara, tašnara ili stakloresca – tih manje-više mainstream zanata – u košnici su se tako našle, recimo, i "kancelarije" majstora kandilara. Ili papučara, pečatorezaca, čak i stakloduvača i proizvođača santimetara i domina – rečju, sve zanatlije Čubure i Vračara skućile su se pod istim krovom.

Naravno, daleko to beše od kancelarija standardnog tipa. Pre su se mogle zvati kancelarijice – jer, arhitektonsko rešenje samog Zanatskog centra nije ovim vrednim radnicima dozvoljavalo previše baškarenja. Otuda s početka i opravdanih nedoumica: hoće li biti dovoljno mušterija voljnih da posećuju skučene lokale?

Nasuprot tome, narod ih je prihvatio raširenih ruku. A zašto i ne bi, kada se ovde mogle dovršiti sve od onih svakodnevnih, usputnih sitnica. Izrada fotografija ili skraćivanje i udešavanje odela, lepljenje đonova na cipeli ili krpljenje tašni... Majstori su ubrzo imali pune ruke posla, što je posledično raspršilo i sve pređašnje sumnje.

Ipak, moralo se do neke mere improvizovati. Bude li da pred radionicama nastanu poveće gužve, mušterije su imale sačekati red u obližnjoj kafanskoj bašti. Tako bi se snalazili ukoliko ih posluži vreme, dok su ih zimi majstori sačekivali za prvim stolovima do ulaza.

U tom odomaćenom štimungu, ubrzo su i majstori i njihovi gosti postali svoji na svome. Mada, bilo je još detalja da upotpune takav ugođaj: obližnja kafana "Čubura" imala je, po svedočenju mnogih, najbolji roštilj i najbolju domaću kuhinju. Stoga su ovaj vračarski landmark za tren oka prisvojili i namernici drukčijeg kova: pisci, slikari, muzičari i glumci, i uz njih istinski poštovaoci umetnosti.

A kako su se i potonji odomaćili, Gradić Pejton dobio je proširenu verziju svog originalnog imena. Od tada znan i kao Zanatsko-boemsko-umetnički centar, postao je nezaobilazna stanica prestoničkih boema.

 

U nastavku pročitajte priču o danima borbe za opstanak Gradića Pejtona...