Od 1989. do 1993. godine termin od 19.05 časova na tadašnjem RTB-u bio je rezervisan za kratkometražnu emisiju Laku noć, deco namenjenu najmlađoj publici. U to vreme kad nije bilo kanala na pretek, lutke Lije i društva iz šume nežno bi nam poželeli laku noć, usadivši nam zdravu naviku da posle toga, u prigodno vreme, idemo na spavanjac. Pre dnevnika u pola osam, bez pogovora, uvukli bismo ispod pokrivača i sa osmehom na licu uronili u san, znajući da je taj dan za nas završen.

Iz kuhinje Redakcije programa za decu i mlade

Laku noć, deco izašao je iz kuhinje Donke Špiček, koja je bila na čelu Programa za decu i mlade Radio-televizije Beograd uz koji su mnoge generacije odrasle. Ova Beograđanka bila je dugogodišnji urednik programa, a deo njenog televizijskog opusa uključuje kultne serije poput Sivog doma i Zaboravljenih. Takođe, organizovala je mnoštvo međunarodnih gostovanja, a između ostalog, u njenoj smeni put prestonice naveo je Džozefinu Bejker, Nila Armstronga i posadu Apola 13. Ipak, ono po čemu je bila najpoznatija jeste manifestacija posvećena deci Evrope, tzv. Radost Evrope, čiji je bila pokretač. Ustanovljena davne 1969. godine povodom Svetskog dana deteta, ova manifestacija bila je njen ponos i dika.

U stvaranju emisije učestvovala su dva imenjaka. Jedan od njih bio je reditelj Vladimir Vlada Aleksić. Za Vladu Aleksića bilo je to vatreno krštenje, s obzirom da nikad pre nije radio sa lutkama. Tada je važila ustaljena praksa gde bi glumci na radiju snimili svoj tekst, a potom bi se matrica prosledila u studio animatorima na sto. No, reditelju to nije odgovaralo, pomenuvši to jednom prilikom, smatrajući to potpuno neživim. Umesto toga, okrenuo je postupak naglavačke. Okupio je istovremeno glumačku postavku i animatore na jedno mesto - u studio na Beogradskom sajmu. Animatori su imali prilike da slušaju aktere i prate svaki njihov uzdah, lapsus. Upravo to je udahnulo život lutkama.

Što se tiče scenarija, drugi imenjak, Vladimir Vlada Andrić kao autor vodio je glavnu reč. Andrić  je praktično od završetka studija 1968. godine radio u Redakciji dečjeg i školskog programa Radio-televizije Beograd, postavši kasnije i urednik iste. Prema rečima glumice iza lika Lije, Danice Maksimović, linije teksta nije pisao vodeći računa koje sve životinje-lutke ko sinhronizuje, pa je to dovodilo do komičnih situacija tokom snimanja kada bi glumac vodio dijaloge sam sa sobom.

Za rekvizite bila je odgovorna lutkarka i scenografkinja Gordana Goda Popović. Sa emisijom Na slovo, na slovo iza sebe, kostimografkinja je uveliko znala kako da lutke dočara deci na uverljiv i prijemčiv način. Kasnije je to iskustvo prenela na svojevrsnog naslednika Laku noć, deco - Šumske zavrzlame. Ova emisija okupila je gotovo identičnu postavku. 

Ko je bio ko u životinjskom carstvu RTB-a

Sve ovo ne bi bilo moguće bez, naravno, glumaca. Ipak, oni su ti koji su svojim glasovima oživeli lutke - životinje na malom ekranu, koje su pak bile prikazane kao jedna velika družina prijatelja sa ljudskim karakteristikama. Edukativne epizode prevodio je suvereni kralj životinja, Dragan Laković (Lav), a scenu sa njim delio je njegov pet minuta stariji brat blizanac Predrag Pepi Laković (Meda). Velemajstori sinhronizacije Ljubiša Bačić Baja (Magare i Pas) i Vlastimir Đuza Stojiljković (Zec, Gavran, Mačak) su opet bili na poprištu dečje fešte. Monotoniju su razbijale dame Danica Maksimović (Lisica) i Tatjana Lukjanova (Miš). Nakon odlaska Dragana Lakovića sa ovog sveta 1990. godine, palicu je preuzeo član klase visokog rizika, Branimir Brstina, tumačeći pritom i Vuka.

Špica koja je uspavljivala i kad ne treba

Legendarna špica, međutim, nije svima bila jednako mila, pogotovo ne autorima emisije budući da im termini za montažu nisu bili blagonakloni. Uglavnom su im bili dodeljivani oni noćni, od 23 časa do 05 časova. I dok su se klinci i klinceze na sav glas pevali uz špicu, oni bi gunđali sebi u bradu na svakih pet minuta kad bi ista krenula sa Laku noć, laku noć..., rušeći im tako koncentraciju u sitnim satima.

Poput svake umetnosti, ni ova danas čuvena lutkarska serija nije poznavala granice. Naime, pre uvođenja sankcija, popularnost Laku noć, deco doprela je čak i do dalekog severa - Skandinavije. Video-kasete sa tridesetak epizoda u velikom tiražu pronašle su put do tržišta hladne Finske, grejući srca tamošnje dečurlije pred spavanje, uz šolju mleka.

Za četiri godine premijernog prikazivanja, mališanima je bilo servirano preko stotinu epizoda u porcijama od 4 do 6 minuta, na čemu su i roditelji autorima od sveg srca bili zahvalni, uspavljujući im decu i samim time skidajući im jedno veliko breme.

Ukoliko se pitate šta je na kraju bilo sa lutkama, Goda Popović ih već tri decenije čuva u svom ateljeu, sprečivši tako da dožive sudbinu lutki nastradalih prilikom bombardovanja RTS-a 1999. godine. Što se tiče same nastavka same serije, plan za njeno ponovo snimanje stalno je odlagan zbog nedostatka finansija, a potom i odlaska nekih od glumaca koji su davali glasove plišanim lutkama.