Kadgod igrom slučaja iskrsne novi trag i dopuni istorijsku slagalicu Beograda, teško je ne zapitati se koliko ih je i dalje pokopano pod asfaltom. Među tragovima koji rasvetljavaju život grada nađe se i onih koji ponovo padnu u zaborav. Zaklonjen šumarcima u okolini prestonice, na jedan od njih će naići rekreativci i šetači koji se sa vrha Kosmaja spuste njegovim strmim puteljcima.

Sakriven u gustom rastinju, za ovaj delić istorije mnogi i dalje ne znaju. Malo ko bi se setio da ga obiđe sam, izuzev meštana obližnjeg sela Nemenikuće koji povremeno iza zidova jednog starog hrama ostavljaju ikone i nešto novca. Do ostataka manastira Kasteljan, oko tri kilometra od atara sela, dovodi ih običaj posećivanja hrama Svetog Đorđa.

Foto: Ivana Stojiljković

Planinski letnjikovac velikog despota

Osim žitelja Nemenikuća, ovim puteljkom se ponekad zapute planinari i šumari. Iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika ponekad dolaze i arheolozi, a odlaze uglavnom sa sličnim opaskama: manastir Kasteljan, zadužbina koju je krajem 13. veka (najverovatnije) sazidao kralj Stefan Dragutin, i dalje je nepravedno zapostavljen.

Ostatke manastira od prestonice deli 50-tak kilometara. Međutim, neki njegovi delovi, iako se vekovima kriju nadomak Beograda, još uvek nisu u potpunosti istraženi. Starost mu odaju i delimično pocrneli zidovi, koji su svedočili jednom od najburnijih istorijskih razdoblja.

Istražujući ovo mesto, arheolozi su zaključili da je šumovita dolina Kosmaja bila veoma živa tokom srednjeg veka. Dragutinov hram je kasnije obnovio despot Stefan Lazarević, a na severu srpske despotovine stvoren je jedan od najvećih verskih centara. Kasteljan je despotu služio i kao letnja rezidencija, a od 13. veka je bio deo dvorskog kompleksa koji je činilo nekoliko manastira. Osim u hramu Svetog Đorđa, despot bi tokom leta boravio i u manastiru Pavlovac.

Foto: Ivana Stojiljković

Srednji vek, zlatno doba Kasteljana

Otkako su se na padinama načičkali pravoslavni hramovi, Kosmaj je nazvan Svetom gorom despota Stefana Lazarevića. Kada je zagospodario Srbijom, prioriteti su postali umetnost, znanje i duhovnost. Sa takvim vladarem, iako pod stalnom pretnjom Osmanlija, Srbija je održala status moćne srednjevekovne države.

U tome su joj pomogli obrazovani monasi sa istoka. Počeli su da pristižu krajem 13. veka i nastavili život na Kosmaju. I sam despot Lazarević je zagovarao učenje iz manastirskih knjiga, a pridošlim duhovnicima, umetnicima i učenim ljudima ponudio je utočište nadomak Beograda.

Kada je prezidao nekadašnju crkvu, despot je ovde podigao veliki konak i trpezariju. U blizini manastira je postojalo groblje, a godište mu otkriva i dekoracija karakteristična za moravsku arhitekturu. Prema otkrićima arheologa, unutar kamenih zidova su bile oslikane ukrasne freske. Tokom istraživanja su se još mogla razaznati i ćirilična slova, dok je sam manastir bio velika riznica živopisa i ikona.

Kosmaj je, pored toga, za tadašnju srpsku despotovinu bio izvorište srebra i olova. Despot je odavde vodio državne poslove, a drugim prilikama bi odlazio na planinu u lov. Tu ga je 1427. godine dočekala i smrt, a memorijalno obeležje je iste godine podignuto južno od Mladenovca.

Utočište, usputna stanica i trgovačka maršuta – kako je izgledao život u despotovoj zadužbini

Nakon smrti Stefana Lazarevića, manastir je ostao u rukama monaha. Početkom 15. veka, do planine nadomak Beograda stizali su duhovnjaci iz Male Azije, sa Sinaja i iz celog Istočnog rimskog carstva. Odatle ih je poterala najezda Turaka. Do Kosmaja su već prevalili hiljade kilometara i u Srbiju pristigli sa rukama punim knjiga. Za razliku od današnjih pustih lavirinata, Kasteljan je u to vreme bio i stanica u koju pristajali karavani.

Tako je deo konaka služio putnicima koji nisu zalazili u manastir. Kasnijih decenija, planina nadomak prestonice postala je prometna ruta ka Zapadu i ka Rusiji. Njome su putovale reke ljudi iz stare Srbije, od Prizrena, Peći i Rudnika nadomak Topole, skrivajući se od Osmanlija sve do Kosmaja i Beograda.

Iz suprotnog pravca, od Beograda ka Kosmaju, takođe je pristizao narod tražeći utočište. No, kako je 15. vek izmicao, tako su se praznile i okolne seoske kuće. Despotova zadužbina ostala je pusta gotovo ceo vek.

Foto: Ivana Stojiljković

Vreme kada su nadomak Beograda živeli monasi

Pored zadužbine i letnjikovca, Stefan Lazarević je u dolini Kosmaja sagradio hramove za monahe. Obrazovani a smerni, bili su rešeni da provedu život iza kamenih zidina. Mesto je bilo kao stvoreno za tihi, monaški život: daleko od varoši i puteva koji vode ka Beogradu, lavirint kamenih zidova zavučen je u tišini kosmajske šume na istočnoj strani planine.

Monasi su se u okolnim manastirima bavili prepisivanjem i ukrašavanjem knjiga. Narednih decenija, Kasteljana su se domogli turski osvajači. Duhovnici i okolno stanovništvo tada su napustili dolinu, a veliki deo manastirske riznice stradao je u požarima.

Zidine su se držale sve do 1690. godine. Pomnijim istraživanjem, otkrilo se da je manastir te godine posetio i patrijarh Arsenije Čarnojević. Uz narod koji je predvodio tokom povlačenja pred Osmanlijama kratko je boravio u Kasteljanu. Zadužbina je nakon toga razrušena, a od nje su ostali prozori, vrata i opustele prostorije. Meštani se vraćaju tek krajem 18. veka i osim svojih domova obnavljaju i despotovu zadužbinu.

(Ne)otkriveno blago srednjevekovne Srbije

Tri veka kasnije, Kasteljan je jedno od retkih ovakvih mesta koje i danas postoji u tragovima. Za arheologe je u dobroj meri ostao enigma, a opsežnija istraživanja bi zahtevala sredstva kojih, nažalost, nema.

Za samu oblast Kosmaja, Kasteljan se smatra spomenikom velike istorijske vrednosti. Tokom srednjeg veka je imao ulogu jednog od vodećih verskih centara, a dalja istraživanja otkrila bi još dragocenih saznanja o vladavini despota Stefana i perioda srednjevekovne srpske države.

Do sada su ispred hrama otkrivena i tri monaška groba. Još nekoliko starijih grobnica pronađeno je pod temeljima konaka, a tragovi su vodili još dalje u istoriju. Nekadašnji ostaci vojnog logora pripadaju periodu starih Rimljana, koji su čuvali rudnike Kosmaja. U međuvremenu, mesto na kome je nekada bio hram progutalo je šumsko rastinje.

Foto: Ivana Stojiljković

Arheološka enigma okružena narodnim legendama

Dok pešaci i planinari mahom svrate u prolazu, na Kasteljan danas motri nekolicina sveštenika i vernika. Najčešće ga posete na Đurđevdan, a pre dvadesetak godina ovde je nakon tri veka održana prva crkvena služba. Manastir je tada dobio i svog igumana, a ponekad se na mestu nekadašnje crkve mogu videti upaljene sveće.

Od nekadašnjeg kompleksa ostala je i jedna česma. U okolini je zovu Kleopatrina česma: ime je dobila po Kleopatri Karađorđević, kćerki kneza Aleksandra i knjeginje Perside. Za ovu vodu kažu da je lekovita, dok se iz srednjevekovnih opisa manastira saznalo i da je nekada u blizini postojao izvor koji je u međuvremenu presušio.

Osim sporadičnih podataka zabeleženih u to vreme, upamćena je i nekolicina narodnih predanja. Meštani okolnih sela imali su sopstvene interpretacije o tome kako su pojedina mesta dobila imena. Po jednoj priči, velikog despota je iznenada zatresla opaka groznica – otuda je i manastir nazvan Tresije. Njegovi pratioci su tada uzalud tražili pomoć, shvativši da u okolini, na mestu današnjeg sela Nemenikuće – „nema ni kuće“. Žureći dalje ubrzanim korakom, paževi su opruženog despota nosili na rukama. Tu gde su prolazili, narod se naselio u Koraćicu i Pružatovac. A kada je despot najzad uzviknuo „Stoj!“, ime je dobilo i seoce Stojnik.

Po onome što su arheolozi otkrili, Kasteljan i njegova okolina su nekada bili sve samo ne devastirani i pusti. Pored malobrojnih meštana koji ga nisu zaboravili, danas ovaj usamljeni spomenik čuva i tišina kosmajskih šuma.