Zvrndanje telefona, galama i smeh, tipkanje pisaće mašine – a zatim krik koji nakratko zaledi krv u žilama – i kao da se ništa (strašno) nije desilo, nastavlja se, uz poneki uzvik, čavrljanje na nekom od stranih jezika. Paleta zvukova, pre nalik kolažu kada jedan drugom u reč istovremeno upada desetak tv kanala, dopirala je svakodnevno iz strogog centra Beograda – i to iz višespratnice koja se kandidovala za jednu od najluksuznijih. Slovila je za pravu palatu sa holovima od mermera, liftom koji je jurio umesto da mili od sprata do sprata i restoranom u kome se služila dobra kuhinja. A u večernjem terminu „služila“ se i muzika, mada je najživlje bilo ispod tavanice.

Kako i dolikuje luksuznoj višespratnici, i ova se pozicionirala među sebi slične. Mesto preko puta pripadalo je zadužbini trgovca Nikole D. Kikija – Kiki palati, jednom od najčuvenijih beogradskih zdanja. Dok se nije u njenom susedstvu uzdigao Zanatski dom, ovo gradsko ćoše je nezvanično uzelo ime po belim golubovima.

Umesto kafane – luksuzni hotel

Sa svojih osam soba za prenoćište, kafana „Dva bela goluba“ imala je dvojaku namenu: za popiti koju čašicu i po potrebi prenoćiti u malom hotelu. Gazda kafane, u ono vreme bogati Jovan Kujundžić, bio je inače i trgovac i zanatlija, te otac Milana Kujundžića Aberdara.

Dalo se i po njegovoj mehani videti da je pripadala zanatliji. Na fasadi su joj bile naslikane krojačke makaze, ali gazda-Kujundžić je voleo, sukladno imenu, da svoju kafanu ukrasi i naslikanim golubovima.

Mehani sa mini-hotelom vek je okončan 1903. godine. Jovanovi potomci su svoje imanje prodali Zanatskoj komori, kaneći da izgrade Zanatski dom. U te svrhe je i kafana otišla u istoriju. Ostao je samo jedan uslov – da se figura sa dva bela goluba mora naći i na novoj zgradi.

Pomenuti zahtev ušao je kao klauzula u ugovoru, ali se na Zanatski dom čekalo ravno 30 godina. Do te 1933., projekat je pripao arhitekti Bogdanu Nestoroviću, a klauzulu utvrđenu u ugovoru ispunio je vajar Nikola Lukaček.

Kako je ugovor nalagao, na fasadi su se, osim njegovog „Kovača“, našli i željeni golubovi. Ali, i Zanatski dom je nastavio hotelsku tradiciju, ovoga puta u luksuznom izdanju.

Živopisni podstanari Zanatskog doma

U tih nekoliko godina pre Drugog svetskog rata, velelepna višespratnica ugošćavala je članove Zanatske komore, ali i zanatlije sličnih udruženja van granica Srbije. Od prihodovanja Zanatskog doma, pak, školovali su se mladi šegrti. Ipak, zgradi sa modernim i raskošnim sobama nisu odolevali ni drugi gosti, ali ni novi stanari koji su se pred rat uselili u potkrovlje.

Tih 15 do 20 soba uskoro je ispunio pomalo drugačiji „vajb“. U jednom kutku tavanice skućila se nekolicina glumaca, novinara i književnika, dok su se u drugom hodnuku nizale sobe čiji su kosi krovovi padali ka Hilandarskoj ulici. Još jedan niz sobica stao je u polukružni hol, tačno pod kupolom na samom uglu zgrade.

Imala je ova tavanica i poseban zaštitni znak – mahom je tu živela raspoložena i vedra mlađarija, bojeći dane i druženja šalom i veseljem. Bili su to ljudi koji su poznanstva dugovali zajedničkoj adresi u potkrovlju, što je, pak, iznedrilo među njima i posebnu bliskost. Među sobom tako prisni, ostavljali su mesta i za svoje poznanike i prijatelje koji su donosili još više smeha i graje.

Tad bi se sa tavanice Zanatskog doma razlegao svojevrsni kolaž zvukova. Čuli su se i oni povici na stranim jezicima, otimajući se iz razgovora stranih dopisnika u čijim sobama su uvedeni telefoni. Od glumaca su stizali neobični glasovi (među njima i oni krici koji bi nakratko ledili krv u žilama), dok su iza vrata svojih soba uvežbavali uloge. A dok je mlađarija pravila buku i larmu i potom prepričavala svoje dogodovštine, drugu stranu života na živopisnoj mansardi bojili su daškom intelektualizma.

Beogradska elita pod jednim krovom

Uz stanare kakvi su bili glumci Jovan Gec ili Pavle Bogatinčević, nesvakidašnje susedstvo pamtilo je, između ostalih, vajara Petra Palavičinija, pesnika Rake Drainca i pevača opere Borisa Popova. Ovi su, pak, bili domaćini isto tako velikim imenima poput Stanislava Vinavera, Moša Pijade, Gvida Tartalje, Gustava Krkleca, Boška Tokina, ali su njihova druženja prerastala u književne večeri, te izložbe slikara i vajara.

Na prvima su se premijerno čitale priče i pesme poznatih pisaca. Svoje skulpture i slike pokazivali su Palavičini, Lazar Ličenoski i Sava Šumanović. Odabrano društvo bi svojim prisustvom udostojio i helenista, akademik i profesor Miloš Đurić, za koga se znalo da za njegov sto u hotelskom restoranu niko drugi, osim samog profesora i njegovih prijatelja, nije mogao sesti.

A profesor je, od svih stanara i posetilaca potkrovlja, zavredeo posebno poštovanje. Kada je 1945. godine od Zanatskog doma postala zgrada Radio Beograda, hotelski restoran postao je radijski. Međutim, astal profesora Đurića i dalje je pripadao profesoru Đuriću, sve dok ga sam nije „uselio“ u novu kafanu „Vidin kapija“ nedaleko od svog doma.