Iako se s pravom ponose primercima (staro)gradske arhitekture, beogradske ulice bi ponekad nehotice mogle zbuniti prolaznike. Spram generacija odraslih u neka davnija vremena, među njima je i onih što bi se setili makar jedne zgrade koja je nekako oduvek tu, ali nisu sasvim sigurni čemu tačno služi.

Jedna od takvih zatekla se na adresi Terazije 41. Sa trotoara joj se vidi samo glavna fasada, a jedan od zidova deli sa nekadašnjom Smederevskom kreditnom bankom. Svojim izgledom nedvosmisleno otkriva da je neotuđivi deo starog gradskog jezgra – uostalom, kao i većina zgrada na Terazijama s kojima približno deli i uzrast.

Zvanično su joj, ipak, pripali laskavi epiteti. Sa istorijske i urbanističke tačke gledišta, ovo je „najlepša građevina svoje epohe“. Preciznije bi se reklo i da spada među „najlepše primerke modernizovane renesanse u srpskoj arhitekturi 19. veka“. Budući da je svojevremeno imala dvojaku namenu, verovatno bi je malo ko oslovio originalnim, punim nazivom. Kao orijentir u prostoru, pak, lakše ju je zapamtiti po tome što se nalazi preko puta bioskopa „Zvezda“.

Veteran među beogradskim zdanjima javne uprave

Poslednjih decenija 19. veka, arhitektama i urbanistima u prestonici nije manjkalo zaduženja. Kraljevina je u svakom pogledu išla ka prosperitetu: više nije bila pod diktatom Otomanske imperije, već je prihvatala uplive modernog evropskog ustrojstva. U skladu sa tim su delovale i uprava, administracija i ostale institucije državnog tipa.

Takav preokret se morao preslikati i na prestoničke ulice. Institucije je valjalo smestiti u za to predviđene javne prostorije, a među prvima tog tipa u Beogradu je bila zgrada Ministarstva pravde i uprave. Vremenom je, poput objekata slične namene, dobila i veći značaj kao jedno od važnih administrativnih zdanja Kraljevine Srbije. Uz dvojako određenu namenu, isplanirano je da ovde budu smeštene jedna lokalna i jedna nacionalna administrativna ustanova – prva za potrebe Ministarstva pravde, a druga za Upravu kvarta terazijskog.

Za palatu koja bi u te svrhe bila sagrađena, određen je terazijski blok na granici s dvorskim kompleksom u Ulici kralja Milana. Na današnjoj adresi Terazije 41, prema popisu placeva iz 1862. godine, u to vreme se već nalazila Pravitelstvena kuća kvarta Terazijskog. U njoj je, sa svim svojim odeljenjima, bila smeštena policijska služba. Malo pre nego što će 1882. godine početi izgradnja nove palate, tadašnja Glavna uprava građevina pretvorena je u Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevina. Što se arhitekata u državnoj službi tiče, praksa je nalagala da na projektima rade po dvoje arhitekata. Vodilo se računa da svako od njih ispunjava i određene kriterijume: morali su već biti dokazani stručnjaci, školovani van zemlje i sa verifikovanim stranim diplomama.

Foto: Wikimedia Commons

Za ovaj projekat su, pak, bile zadužene arhitekte Svetozar Ivačković i Jovan Subotić. Kao jedan od najznačajnijih srpskih arhitekata novijeg doba, Ivačković je u Beču zavšio Visoku tehničku školu i Akademiju likovnih umetnosti. Do 1882. godine kada je počela gradnja palate, već je bio na mestu inženjera prve klase u Ministarstvu građevina.

Bečku Akademiju likovnih umetnosti završio je i Jovan Subotić. Tehničke škole je pohađao u Minhenu i Gracu, a službu u Ministarstvu građevina delio je sa saradnikom Ivačkovićem. Međutim, uz kratke rokove i relativno obimne zadatke, i projektanti su, nasuprot ličnim stilskim afinitetima, mahom pribegavali rešenjima koja su u tadašnjoj arhitekturi predstavljala trend.

Kako je jedna prestonička fasada oslikala državni prosperitet

Podizanje zgrade Ministarstva pravde i uprave zahvatilo je 1882. i 1883. godinu. S obzirom na tadašnja stremljenja u srpskoj arhitekturi, rešenje dvojice projektanata u potpunosti je odgovaralo akademskom stilu. Ipak, kuriozitet je i da se akademizmu u to vreme nije pribegavalo isključivo u estetske svrhe.

Kako je izgled zdanja u to vreme građenih počivao na aktuelnim evropskim trendovima, otuda je nosio i svojevrsnu simboliku: stroga fasada, naime, poručivala je o težnji Kraljevine da prihvati tokove evropske kulture. Otuda je u isto vreme predstavljala i simbol državnog prosperiteta. Međutim, iskusne arhitekte osmislile su i kako da ovaj strogi, akademski stil do izvesne mere ublaže. Ta ideja odgovarala je još jednoj težnji činovnika u visokim državnim krugovima: da pridobiju poverenje običnog, mnogobrojnog stanovništva.

Pretočeno u arhitektonski i estetski izraz, tome je poslužila suptilnija i pristupačnija dekoracija fasade. Stilski je odgovarala estetici neorenesanse, u kojoj su Ivačković i Subotić pronašli svoje glavne uzore. U osnovi su ti uzori potekli iz italijanske renesansne arhitekture, koju su obojica arhitekata dobro upoznali na studijama umetnosti u Beču.

Foto: Wikimedia Commons / Mickey Mystique

Otuda je terazijsko zdanje ponelo još jednu zanimljivu odliku. Po načinu na koji su projektovali oblik i izgled fasade, Subotić i Ivačković su u njih spretno „spakovali“ sva tri perioda italijanske renesanse – rani, zreli i pozni. Svakom periodu je pritom ravnomerno pripala po jedna zona. Tako na elemente rane renesanse podsećaju lučni otvori i rustika u prizemnoj zoni. Glatke površine sa otvorima, karakteristične za period zrele renesanse, odlikuju srednju zonu, dok karakteristična dekoracija potkrovlja u najvišoj zoni podseća na palate građene u stilu pozne renesanse.

I to je, svakako, bila odlika akademizma koju su ovdašnje arhitekte prihvatile pohađajući prestižne evropske akademije. Pored tipičnih odlika italijanske renesanse, dvojica arhitekata delom su inspiraciju pronašla i u novijoj bečkoj arhitekturi. Otuda se zgrada Ministarstva pravde i uprave po izgledu poredi sa bečkim palatama građenim ’70-tih godina 19. veka.

Diskretni nosilac statusa kulturno-istorijskog blaga

Budući da je prvenstveno bilo podignuto za potrebe javne uprave, terazijsko zdanje na broju 41 je opravdano ispratilo aktuelne evropske trendove u gradnji. Pored strogoće svojstvene akademskom stilu, dvojica cenjenih projektanata stavili su naglasak na njegovu jednostavnost i funkcionalnost.

O tome svedoče i relativno skromne dimenzije, iako nesumnjivo spada u red jedne od najlepših zgrada u prestonici. Podrum, prizemlje, sprat i tavan izgrađeni su od opeke, enterijer je projektovan tako da stavlja akcenat na glavne službene kancelarije, dok je i na prizemlju i na spratu isplaniran identičan raspored odaja.

Otuda je zgrada od samog početka ostala i relativno neupadljiva. Naknadno je tome doprinela i dalja urbanizacija Terazija – otkad su u neposrednoj okolini podignute Smederevska banka, zgrada Dvora i Dom Narodnog predstavništva, tako se i njen urbanistički značaj, iako pripada najstrožem centru prestonice, vremenom polako gubio.

Foto: Wikimedia Commons / Mickey Mystique

Po tome dobrim delom nalikuje i zgradi Ministarstva prosvete, koja je po sličnim uzorima podignuta prekoputa nje. Mada bi pojedinim sugrađanima njena namena mogla biti nepoznata, ovaj terazijski primer neorenesanse i danas pripada prvim javnim objektima koji su podignuti u Kraljevini Srbiji. Što se kasnije njene namene tiče, donedavno su u njenim osnovnim odajama bile prostorije Saveznog MUP-a. Reč je i o jednom od malobrnojnih sačuvanih zdanja iz perioda državnog prosperiteta i ekonomske ekspanzije s kraja 19. veka.

U isto vreme, zgrada Ministarstva prosvete proslavila je i svoja dva ugledna projektanta – u opusu Svetozara Ivačkovića smatra se njegovim kapitalnim delom, a među delima Jovana Subotića jednim od njegovih najreprezentativnijih. Kao takva se među administrativnim zdanjima u prestonici izdvojila i po svom kulturno-istorijskom značaju. Otuda je o njoj brigu preuzeo i Zavod za zaštitu spomenika kulture. Ova ustanova nadzirala je sva dosadašnja preuređenja, a zgrada je aprila 1965. godine proglašena spomenikom kulture i kulturnim dobrom od izuzetnog značaja.