Neretko životne priče ne biraju ni kada niti gde će se odviti. Hteli mi to ili ne, svi smo u nekom trenutku posvedočili takvim, bilo tužnim ili komičnim ili dramatičnim, u javnom gradskom prevozu. Četiri takva dramska komada satkana su u predstavi Tramvaj zvani samoća, koja je, ostaće zabeleženo, prva ikada izvođena na šinama - u beogradskom tramvaju na liniji 6.

Tramvaj zvani želja

U večernjim časovima 2. februara 2017. godine beogradskim šinama protunjao je popularni švajcarac šestica sa natpisima U kvaru na čelu i Proba na boku. U pitanju je bila generalna proba pred pretpremijeru Tramvaj zvani samoća - prvu predstavu na tramvajskoj pruzi u režiji Stevana Bodrože, a u organizaciji Ustanove kulture Vuk Stefanović Karadžić i GSP-a. 

Upravo dovitljivi reditelj ovog dela je došao na zamisao da pozorišne daske zameni platformom skalamerije nalik vozu. Naum iza tog nesvakodnevnog pristupa leži u želji da se publika dovede u nezavidan položaj - percepciju voajera, koji upija sve oko sebe. Gledaoci su nemi svedoci tuđih strahova, tajni, nesrećnih sudbina.

Iako je asocijacija naslova komada sama po sebi jasna kao dan, jedina spona koje predstave imaju jeste zadiranje u intimu drugih. 

Gradacija osećanja usamljenosti

No, da bi ovaj pozorišni komad ugledao svetlost dana pobrinule su se četiri mlade, nesvršene dramaturškinje sa Fakulteta dramskih umetnosti. Mina Ćirić, Maša Radić, Neda Gojković i Galina Maksimović autorke su teksta. Svaka od njih pretočila je svoju ideju na papir, koje su potom skopljene u jedan omnibus projekat.

U prvom delu na terminusu ulazi taze bračni par, naoko bez nesuglasica, tj. sve dok se među njima igrom slučaja ne ušeta bivša devojka. Na sledećoj stanici pojavljaju se otuđeni brat i sestra, po ocu, koji treba da budu jedan drugom podrška i rame za plakanje, a ne zakleti neprijatelji. Dve žene - jedna osetljiva, druga vremešna, te odnos majke i ćerke, tj. raskorak između deteta i roditelja, rezervisan je za naredni čin. Naposletku otac i ćerka, na različitim talasnim dužinama, ophrvani prepirkama o svakodnevnim koještarijama, traže dementnu baku.

Priče su poslagane po osećanju osame, od najmanje do najveće, koja kulminira u poslednjim minutima odigravanja ove drumske tetralogije.

Tramvaj u naslovnoj ulozi

Jasmina Avramović, Anđela Jovanović, Tijana Čurović, Jasmina Večanski, Milica Stefanović, Marija Opsenica, Ivana Nikolić, Ivan Tomić, Željko Maksimović, Stefan Radonjić, Đorđe Marković i Aleksandar Stojić su glumci od krvi i mesa koji su otelotvorili dramu u pokretnom teatru.

Ipak, ne treba smetnuti sa uma da je nosilac ovog komada i glavni akter zapravo grdosija od dvocifrenog broja tona. Njegova železna utroba nije bila puka scena, nego scenografija, poprište svih (ne)zgoda skrojenih na listovima hartije.

Sa početnom stanicom kod crkve Svetoga Marka, na potezu od Tašmajdana pa sve do kraja Ustaničke, te natrag do Vukovog spomenika, predstava se neumitno odvijala. Scene su se smenjavale na određenim stajalaštima, gde bi se novi članovi glumačkog ansambla ukrcavali. Vanjski faktori su i te kako bili deo celog štimunga: od nervoznih taksista koji trube, preko pešaka koji pretrčavaju van prelaza, do razuzdanih vozača koji svojim šklopocijama na četiri točka gaze po utabanom putu tramvaja. Ceo ambijent je prosto vabio za pažnjom i ponekom neusiljenom reakcijom gledalaca, koji su čak mogli, ukoliko su želeli, da otkucaju svoju kartu na aparatu Bus Plusa i tako ovekoveče uspomenu na ovaj nesvakidašnji događaj.

Vredi napomenuti da se sve odvijalo pod budnim okom tadašnjeg upravnika Teatra Vuk, današnjeg predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta, Svetislava Buleta Goncića.

Tramvaj zvani samoća je bila autentična i dinamična predstava, koja nije mogla nigde drugde da zaživi osim na šinama. Pred putnicima se klackala u četiri navrata tokom suvog, ali prohladnog februara 2017. godine.