Jedna od večitih boljki na koje se Beograđani žale u svom gradu jeste nedostatak zelenila. Da, baš tako. Mada centralne ulice i stambeni blokovi nikli u posleratnom period deluju prilično olistalo, dovoljno je par dana bez vetra da osetimo sav onaj smog zbog koga “dišemo na škrge” i vapimo za “zelenim plućima” grada.

Iste muke morile su i nekadašnje Beograđane, koji nisu samo sedeli skrštenih ruku, već su uz pijuk i lopatu ozelenili puste poljane i stvorili pravu “zelenu prestonicu”.

“Gde god nađeš zgodno mesto, ti drvo posadi”

Svest o neophodnosti pošumljavanja sazrela je na ovim područjima još početkom 19. veka. Danas ustalasali i šumoviti bregovi Šumadije bili su gola brda, a gotovo neverovatno deluje podatak da je pod šumama u to doba bilo tek 14% površine centralne Srbije. U narednih stotinjak godina, najviše zahvaljujući  Zakonu o šumama kojim je sadnja drveća istaknuta kao jedan od najvećih nacionalnih prioriteta za dobrobit budućih generacija, ovaj postotak je između dva rata porastao na skoro 38%.

Da grada nema bez zdrave okoline, bilo je prepoznato i u Beogradu između dva svetska rata, kada je grad prosto eksplodirao u demografskom i privrednom smislu. Munjevito širenje naselja uticalo je na to da se dotadašnji problem sa kvalitetom vazduha i vode, uzrokovani specifičnim položajem prestonice, sve više uvećaju.

Naime, mada danas ne izgleda tako, centralne ulice još uvek su bile slabo kaldrmisane, ponegde i asfaltirane, drvoredi su bili prava retkost, a parkovi su u centralnoj zoni bili uređeni po strogom estetskom principu koji nije ostavljao mesta za pošumljavanje. I ne samo to, mada je sa demilitarizacijom Kalemegdana započeto još krajem 19. veka, ovaj današnji park i dalje je bio slabo uređena prostrana ledina. O stanju u perifernim naseljima ne treba ni pričati. Nastajala su iz puke potrebe bez ikakvog urbanističkog plana, često građena na pustim poljanama i isušenim barama koje su činile okolinu grada.

Savremenim rečnikom govoreći, ključne reči života u Beogradu, u zavisnosti od godišnjeg doba, tih godina su bile: prašina, žega, blato, košava, kužni vazduh.

Beograd na vetrometini

Ipak, Beograd je dvadesetih i tridesetih bio evropska prestonica, školovani ljudi nisu bili tolika retkost, a dolazak progresivnijih gradonačelnika značio je da se nešto moralo uraditi. Prvi korak bila je izrada regulacionog plana kojim je bilo predviđeno pošumljavanje dva zelena pojasa oko grada. Prvi bi se kretao linijom Dunav-Višnjica-Mirijevo-Laudanov šanac-Mali Mokri lug. Odatle bi se spuštao niz Marinkovu šumu, Goljino brdo, Banjicu, Miljakovac, sve do Košutnjaka, Banovog brda, te Makiša i Save. Onaj širi obuhvatao bi Avalu, Jajince, Torlak, Rakovičku šumu, Lipovicu i atare sela na prvim obroncima Šumadije.

O tome da je ovo bio dobro osmišljen i dalekosežni projekat govori i propratni komentar koji je insistirao na tome da je stvaranje šumskih celina ima više prednosti: stvaranje higijenskih uslova za život u gradu kroz protok čistog vazduha; razdvajanje industrijskih i stambenih celina, kao i obezbeđivanje mesta za sport i razonodu građanstva; zaustavljanje košave koja je pravila problem, ali i sprečavanje neplanskog širenja varoši. Sve ove ideje posađene su još dvadesetih godina 20. veka, ali je proces njihove realizacije bio spor i polovičan.

Ali, nešto se ipak radilo. Tako je prilikom izgradnje Spomenika Neznanom junaku na Avali izvršeno pošumljavanje Avale, a kada je Beograd dobio svoju Zvezdarnicu (astronomsku opservatoriju), počelo je sađenje drveća na golom brdu na kome se ista nalazila. Proširen je i uređen Topčider i Košutnjak, a Banovo brdo dobilo je svoj zeleni plašt. Ambiciozan plan previđao je sadnju skoro 400.000 sadnica svake godine, što je i učinjeno. Pred Drugi svetski rat obrisi šumskog pojasa su se već nazirali, ali najveći deo posla je tek predstojao.

Duboki uzdah zelene prestonice

Razaranja tokom Drugog svetskog rata odrazila su se i na sam projekat pošumljavanja grada. U vihoru rata, sve gradske aktivnosti sem pukog preživljavanja bile su obustavljenje. Ali, oslobođenje 1944. godine doneće još jednu istorijsku anomaliju. Mada je bilo za očekivati da će obnova stambenih jedinica i industrijskih kompleksa biti prioritet, već u prvim naredbama narodnih odbora istaknuta je potreba da se što pre nastavi akcija pošumljavanja.

U novom sistemu naredbe nisu smele da se odbiju tako lako, te je u u narednih desetak godina organizovan čitav niz radnih akcija u kojima su omladinci skupljeni iz raznih delova Jugoslavije kopali rupe i sadili sadnice bagrema, topole i četinara. Tih godina nastale su i dve velike šumske celine – Šumice i Banjička (Bajfordova) šuma koje su u ranijim vremenima bile ispresecane baštama, vinogradima i poljanama. Posebnu promenu doživela je Banjica koja je od svog nastanka bila vojno taborište i jedan od prvih beogradskih aerodroma. Pošumljeni su Makiš i Ada Ciganlija, kao i deo uz auto-put „Bratstva i jedinstva“.

I tako sve do danas. Mada je u jednom trenutku izgledalo da je posao završen, on i dalje traje. Novi talas industrijalizacije i neplanske gradnje kao da je još jednom doveo u pitanje opstanka šuma, tako da reči odbora za donošenje jednog davnog zakona danas imaju možda i još veću težinu: „Šume niti su igde, niti mogu biti svojina jednog naraštaja; one su opšte blago koje je svaki naraštaj dužan da sačuvano i neokrnjeno onako, kako ga je nasledi, preda pokoljenju koje za njim dolazi. Ono može uživati samo kamatu, ali glavnicu ne sme krnjiti.“