U narednih desetak godina, podizanje Železničke kolonije bi katkad išlo po principu uradi sam. Tako je, primera radi, moralo biti i sa vodovodnom mrežom. Do sredine ’30-tih godina, zeleni kvart je imao blizu 150 kuća, ali nisu sva domaćinstva bila jednako podmirena.

Nedostajala je, najpre, kaldrma – makar od običnog kamena, što su činovnici većinom sami udesili. Pomoć su imali jedino od Železničke zadruge, jer od gradske opštine nije kapnulo ni pare.

No, i kamen je za početak bio dovoljan kako se ne bi gacalo po blatu. U međuvremenu, Železnička kolonija, uprkos ratu sa nadležnima, ipak je počela nalikovati porodičnom kvartu – onako kako bi i izgledao pravi, „vrtni grad“. Tako su ga uredili sami železničari: bili su to vredni i organizovani ljudi, što se dalo videti i po baštama udešenim pod konac. U svakome je bilo voćnjaka i cveća, a u koloniji su i dalje svakodnevno tekle radne akcije. Jedino su apeli gradskim čelnicima do tada već utihnuli.

„I mi smo žitelji Beograda“

Do izmaka leta 1937. – sada već čitavu deceniju od početka podizanja kvarta – i dalje je bilo još četrdesetak praznih placeva. Izgradili bi se, kako je planirano, u naredne tri do četiri godine. Železničari su se pritom savesno držali projekta: kako je i propisano, svaka ulica bila je širine od 8 do 18 metara. Svoje radnje su u njima otvorili frizeri i bakalari, ali kvartu je još uvek nedostajala osnovna škola.

Železničari su, pak, smatrali da je za to valjalo da se pobrine opština. „I mi smo žitelji Beograda“ – govorili bi u svoju odbranu. Umalo je tih godina u koloniji izgrađena i crkva – naime, jedna udovica iz Beograda, izvesna gđa Jelena N., darovala je u te svrhe 300 hiljada dinara. Dalje od toga se nije odmaklo zbog dobro znanih razloga – opština za izgradnju crkve nije dala odobrenje.

No, imala je Železnička kolonija još bolniju tačku. Uprkos naporima činovnika, dobar deo kvarta je muku mučio sa vodovodom. Iako je mreža bila sprovedena do samog kvarta, nevolju je zadavao nedostatak vodovodnih cevi. Pošto ih opština za tih 10 godina nijednom nije obezbedila, železničari su se dovijali uz pomoć bunarske vode.

To je, međutim, značilo i da je vode manjkalo kadgod bi bilo suše. Pritom je svega 8 kuća imalo tekuću vodu. Za struju su se železničari već sami snašli, a valjalo ju je još sprovesti do sporednih ulica.

Od nesuđene kolonije do rakovičkih solitera

Dok je uređenje kočilo nadmudrivanje železničara i opštine, Železnička kolonija se kroz koju godinu našla pred još većim izazovom. Sve što je u međuvremenu naumljeno da se uredi, stopirano je kada se na Beograd sručio pravi rat.

Nakon četiri godine stradanja, više niko nije ni pomišljao na stare planove predgrađa. Nacionalizacija do tada podignutih kuća, a potom i njihovo rušenje, za svagda je obustavilo (do)gradnju Železničke kolonije.

U međuvremenu, periferija nesuđenog 12. kvarta dobila je i novo ime. Po svom nekadašnjem vlasniku, izvesnom Đorđu Kanari, Goljino brdo nazvano je Kanarevo brdo. Uto je 1946. godine počela i urbanizacija, kada je najpre sagrađeno nekoliko nižih zgrada.

Ni to još nije nalikovalo modernoj gradskoj sredini. Prvih pet solitera podignuto je krajem ’60-tih godina, a nekadašnja kolonija, kako bi se umrežila sa ostatkom grada, docnije je dobila autobusku liniju 47. Od vrednih ruku železničara, pak, ostali su tragovi „zelenog“ grada: mada im je sav trud nestao u temeljima modernih solitera, i danas je deo prestonice niže Košutnjaka ostao zaogrnut zelenilom.