U vremenima kada se na hazarderske igre gleda sa podozrenjem, verovatno će vam zazvučati čudno ako vam kažemo da je lutrija u Srbiju došla iz sasvim humanih razloga – jačanje budžeta Beograda i Srbije kako bi se poboljšao kvalitet života sugrađana. Ovaj poduhvat je bio toliko uspešan da je ni nepunu deceniju posle raspisivanja prvog kola, Klasna lutrija dobila velelpnu zgradu na uglu današnjih ulica Vase Čarapića i Kneginje Ljubice.

Zabava za dokone i zarada za promućurne

Krajem XIX veka razne igre na sreću nisu bile novina na ovim prostorima. Još od vremena Rimljana, za koje je utvrđeno da su doneli prve kockice za igru na ovo područje, po beogradskim kafanama, čajdžinicama, balovima, ulicama igrale su se razne igre na sreću. Pored klasičnog klađenja na sve i svašta, tu su bile i tombole za one koji su bili više skloni zabavi nego iščekivanju značajnog dobitka. Šta više, tombole su bile toliko popularne da su se balovi i druge vrste zabava završavali izvlačenjem srećnih dobitnika. Sredstva prikupljena na ovaj način odlazila su često u humanitarne svrhe, a svakako je najbolji primer toga bal u organizaciji kneza Mihaila i kneginje Julije na kome su prikupljena sredstva za izgradnju Varoške bolnice.

Međutim, nije sve išlo tako bajno. U nedostatku odgovarajućih zakona, lutrije u kojima su glavne nagrade bile uglavnom novčane, mogao je da organizuje ko je hteo, a posebno su bile popularne one koje su se iz okolnih zemalja prelivale kod nas. To i ne bi bio toliki problem, da nisu u pitanju bile i državne lutrije koje su bile organizovane kako bi se ojačao stranjski budžet. Upravo je ovaj lukavi način popunjavanja hronično praznog buđelara beogradske opštine i državne kase bio povod da se na samom prelazu vekova naši poslanici okrenu rešavanju ove lepljive situacije. Za početak, bilo je predviđeno da se angažuje jedno nemačko društvo koje je imalo zadatak da organizuje lutriju koja bi se prodavala „na strani“. Nastalu situaciju plastično je objasnio predsednik Beogradske opštine Živko Karabiberović na jednom sastanku Opštine davne 1887. godine:

„Time što je jedno polje otvoreno, i što u svetu ima mnogo ljudi koji traže leba bez motike, možemo se i mi koristiti.. Mi bi se tu samo ugledali na mnoge velike varoši svetske koje tim putem dolaze do grdni prihoda. Npr. uzmimo Keln, koji je s lutrijom podigao velelepnu crkvu, i još i dan danji jednako se s tim lutrijama služi, pa vidi se da na taj način napreduje; a istim se lutrijama služe za škole i mnoge druge potrebe. I kod nas se ovim pokušaj čini, da se podmire naše sanitetske potrebe kao kanalizacija, vodovod, itd.„

Uspon Klasne lutrije

Vatreni igrači moraće da sačekaju još neko vreme. Napokon, aprila 1890. godine donesene je „Zakon o srpskoj državnoj klasnoj lutriji za privredne ciljeve“. Zakonom je bilo određeno da samo država ima pravo da izdaje srećke, dok su sve ostale strane lutrije bile strogo zabranjene, osim onih koje vlada odobri. Za sve one koji bi se oglušili o „slovo zakona“ bila je predviđena novčana i kazna zatvora, a sav prihod od prodaje lozova bio bi prisvojen u korist državne kase.

Naziv „klasna“ odnosio se na samo uređenje pravila igre. Svako kolo lutrije imalo je pet klasa, nivoa dobitaka, a određeni procenat od prodatih lozova odvajan je za potrebe uređenja privrede.

Prvo kolo organizovano je već septembra iste godine, a pravila su nalagala da od 30.000 izdatih srećki, bar 15.000 bude dobitno. Cena jednog loza bila je 26 dinara u srebru, a ako baš i niste bili pri parama, mogli ste da kupite čak i 1/8 loza.

Razvoj Državne klasne lutrije bio je bez previše štucanja. Prvobitno smeštena u iznajmljenoj zgradi u Zmaja od Noćaja, 1895. godine Lutrija je raspisala konkrus za izgradnju samostalne palate u Beogradu. Pobednički rad bio je onaj arhitekte Milana Kapetanovića i budućeg najbogatijeg čoveka u Srbiji, inženjera Miloša Savčića.