Toliko puta smo je izgovorili, a tako malo znamo o tome kako nam se ušunjala u rečnik. U jeziku prepunom krilatica koje obilato koristimo, ipak najvolimo da izgovorimo one u ime lepih vesti – kao uvertiru za oduševljenje koje jedva čekamo da pročitamo s tuđeg lica.

To je ono kad bismo nekog da razveselimo, pa lepu vest najavimo sa „Kaži dragička!“. I onda čekamo da druga strana ponovi – „Dragička!“, kao šifru kojom dobijamo prođu da je obradujemo tom lepom vešću.

Ko je i odakle nam „Dragička“, i kako smo je usvojili a da se retko zapitamo zbog čega?

A „Dragička“ je zaista postojala: šetala je ulicama grada i zastajkivala gdegod bi načula kakav interesantan novitet. Bila je to ugledna gospođa iz visokog društva, Beograđanka čije je ime postalo glasnik lepih vesti.

Od beogradskog „kluba tračeva“ do svakidašnjeg vokabulara

Razgovorljiva i šarmantna, „Dragička“ je za Beograđane bila prepoznatljiva gradska figura. Poznavali su je svi u gradu, i to kao izvesnu gospođu Dragić. Pamte je oni koji se sećaju Beograda ’50-ih godina prošlog veka, jer je slavu stekla zahvaljujući nesvakidašnjem, takoreći, hobiju. Svojim prezimenom se kasnije upisala i u svojevrsnu kompilaciju beogradskih fraza.

Dolikovalo joj je, kako kažu, i prezime. Gospođa Dragić je bila simpatična i draga, što joj je naročito išlo na ruku s obzirom na nesvakidašnji, takoreći, hobi. Naime, ova dobrodušna Beograđanka bila je nešto poput „elitne“ radio Mileve: godilo joj je da čuje kvalitetan trač, a u tadašnjem džet-setu ih se bezbeli sita naslušala.

A tračevi su, kako im dolikuje, putovali brzinom većom od svetlosne. Stoga se u visokim krugovima beogradskim moglo čuti od svega po malo – i lepog i manje lepog, ali draga gospođa Dragić je po tom pitanju bila prilično izbirljiva.

Naime, pričljiva gđa je birala da širi isključivo šaljive i „lepe“ aktuelnosti iz (privatne) svakodnevice gradske elite. Nije joj bilo teško saznati šta je među elitom friško, a da je dovoljno zanimljivo i pikantno. Gospođa je, pak, ove aktuelnosti znala da ispriča dopadljivim i šaljivim tonom, što je njenim slušaocima diljem Beograda bio savršen mamac.

Jer, kad bi se i oni zasmejali slušajući, tako je u njima rasla žeđ za još friškijim novitetima. Njihova glasnica je imala privilegiju i da ih među najprvima sazna, a njeno pripovedačko umeće pridonosilo je tome da se ti noviteti još dugo prenose od uva do uva – sve dok draga gospođa Dragić od svog, takoreći, hobija nije spontano organizovala klub.

Bio je to tih godina i jedini beogradski „klub tračeva“. Onaj ko je izvoleo biti član, imao je pri učlanjenju da izrekne i namensku šifru. Nije mnogo prošlo, a među članovima se spontano odomaćila i legendarna uzrečica. „Kaži Dragićka“ je usvojeno kao zvanična klupska lozinka, a gospođa Dragić se, i ne znajući, upisala u onu riznicu beogradskih fraza.

Ipak, uskoro je ova krilatica dobila i modifikovanu verziju. U klubu se, osim Beograđana, zatekao i jedan stranac, koji bi svagda izlomio jezik izgovarajući gospođino prezime.

Stranac se, naime, namučio pokušavajući da izgovori slovo Ć. Tako je od „reci Dragićka“ postalo „reci Dragička“, jer je tako dotičnom strancu bilo lakše da izgovori. Ostale članove je ova „govorna mana“ neobično zabavljala i izazivala im smeh, pa su i sami dragoj gospođi iz šale tepali gospođa Dragič.

Spontano i iz šale je uskoro odobrena i promena lozinke. U međuvremenu, jedini beogradski „klub tračeva“ prestao je da postoji. Ipak, prepoznatljiva lozinka se ušunjala u svakodnevni govor, i to sa još jednom sitnom izmenom u vidu „pomerenog“ naglaska.

Za razliku od izvornog značenja, „reci Dragička“ je naposletku, umesto šaljivih i „lepih“ tračeva, postalo blagovesnik lepih i dobrih vesti. Ono što je lagano iščezlo iz sećanja bila je draga gospođa Dragić, čijem glasu i friškim novitetima su se Beograđani tako iskreno radovali.