Njih nećete naći na službenim mapama grada.

Uz par izuzetaka, ne poznaju ih ni katastri niti sličnog tipa administrativni dokumenti. Ako biste zvanične rute glavnog grada uporedili sa usmenim direktivama prosečnog Beograđanina, tek vam tada ne bi bilo jasno kako da od Štajge stignete do Mitićeve rupe.

I zašto bi vas neko čekao kod 25. maja, kada to nije prostorna već vremenska odrednica.

A tad bi dobro došlo pojasniti neke od ovih nezvaničnih pojmova, pa da ih znate dešifrovati ako sledeći put upitate nekoga za pravac. Tim pre što će Beograđani u te svrhe mahom upotrebljavati odrednice neformalnog tipa. Stoga, pre no što krenete u šetnju glavnim gradom, nije zgoreg prošetati kroz jedan neformalni priručnik.

Nađemo se kod Konja

Mesto na kome svako nekoga traži. Ili čeka.

Jer, gde ćete se dočekivati ukoliko jeste i niste iz Beograda, ako ne na top lokaciji u te svrhe utemeljenoj.

Pod uslovom da traženu osobu ne zagubite u moru onih koji isto nekoga traže i čekaju.

Ovakvo sačekivanje već je odavno deo prestoničke tradicije. Statua kneza Mihaila sred Trga Republike verovatno je među najpoznatijim beogradskim toponimima, i kad bi centar grada i sam imao svoj centar, onda bi „kod Konja“ bio njegov najcentralniji deo.

Ipak, ovaj je lokalitet mnogo više od mesta za nalaženje. Istorija je ovde ostavila podsetnik na tragično stradalog knjaza koji je, uprkos višedecenijskim naporima da oslobodi Beograd od Turaka, svoju vladavinu na koncu platio glavom. Mihajlo Obrenović pritom stacioniran je u blizini Narodnog muzeja Srbije i Narodnog pozorišta, dve od najznamenitijh institucija kulture.

Vole se ovde Beograđani sastajati i u druge svrhe – poput protesta, mitinga i demonstracija, koncerata pod vedrim nebom ili okupljanja mladih sa alternativnim preferencama (muzičkim pre svega). Odnedavno, Trg Republike dobio je i novi artefakt. Na njemu je počeo otkucavati Milenijumski sat, a kako Beograđani sastanke posledično počinju zakazivati „kod sata“, ovaj bi uskoro mogao postati konkurencija Kneževom konju.

Vidimo se kod Vuka

Ako vam mališan završi osnovnu školu sa „pet-nula-nula“ (uz koju diplomu sa takmičenja pride), postaće ponositi vlasnik Vukove diplome.

U međuvremenu, na ogradi parka nadomak Vukovog spomenika – delu koji gleda ka Bulevaru kralja Aleksandra – sredinom 90-tih godina prošlog veka okupljala se grupa nadničara i fizikalaca. Od ranih jutarnjih sati, ovi vredni ljudi čekali bi prevoz do svojih privremeno-povremenih radnih mesta, a sve kako bi zaradili svoje prilično mršave dnevnice.

Pristižući mahom sa periferije ili udaljenijih krajeva, baš u vreme tih nesrećnih ’90-tih dobili su nadimak vukovci.

Tako je i ovaj pojam među Beograđanima dobio svoju manje slavnu konotaciju.

Iako tek primer gorkog sarkazma, on svakako pristaje lokalitetu. Deo opštine Zvezdara nosi ime po spomeniku Vuku Karadžiću, dok se u kolokvijalnom govoru odomaćio kao „kod Vuka“. Zapravo, toponim obuhvata ceo kvart oko parka Vukov spomenik, uključujući njegov nadzemni i podzemni deo. Ukupno pet tehničkih fakulteta, Univerzitetska biblioteka, Beogradska poslovna škola te prvi studentski dom na Balkanu (Kralj Aleksandar I) nalaze se u njegovoj okolini. Zađete li u hodnike ispod – na mestu jedne od dve podzemne stanice nesuđenog metroa – stižete i do tržnog centra „Metro“ sa nizom internet igraonica i klubova.

Pravo u Bona Fidesu

Kada ste već u blizini "Vuka", lako se može desiti da čujete studente kako dogovaraju sastanak u Bona Fidesu. U pitanju je klub na obližnjem Pravnom fakultetu koji krasi bogata istorija izgubljenog vremena.

Legenda kaže da Pravni fakultet ima najduže prosečno vreme studiranja (oko 8 godina), a Bona Fides, navodno, ima dobrog udela u tome. Naime, počesto se dešava da mlađahni brucoši, još nesviknuti na haustore Pravnog fakulteta, promaše put i, umesto u "Peticu", najveći amfiteatar ovog fakulteta, upadnu u Bona Fides i njegovu beskonačnu petlju dobre zabave.

Nekada su se ovde održavale fensi žurke na kojima su se viđale samo "ozbiljne face" i opasni momci sa beogradskog asfalta. Upravo u to vreme Bona Fides je stekao svoju reputaciju koja ga i danas prati iako u njemu utočište od učenja pronalaze samo studenti.

Hajmo na 25. maj

Jugonostalgija i pripadajuće joj tekovine definitivno su nešto što nam, po svemu sudeći, neće skoro iščeznuti iz korena, krvi i individualnog i kolektivnog nesvesnog. Od melanholijom preplavljenih kazivanja generacija starijih (pa i mlađih) jugonostalgičara do, u ovom slučaju, kolokvijalnih naziva pojedinih beogradskih lokaliteta.

Sportski centar „Milan Gale Muškatirović“ danas je moderni kompleks u kome Beograđani najrazličitijih sportskih afiniteta imaju priliku upražnjavati omiljene im aktivnosti.

I sve to uz jedan od najlepših pogleda na Veliko ratno ostrvo.

U njegovim otvorenim i zatvorenim bazenima generacije Beograđana naučile su da plivaju. Dorćolcima su, pak, bili alternativa moru u vremenima kada plitki džepovi nisu dozvoljavali egzotične aranžmane. A tradicija ovog centra datira od 1973. godine, kada je bilo sasvim prikladno da ime ponese po datumu rođenja najkultnije ličnosti skorije jugoslovenske istorije.

U skorije vreme, ipak, centar je presvučen u moderno ruho. Uz to je došlo i novo ime nadenuto mu 2005. godine, kao gest odavanja počasti legendi srpskog vaterpola. No, usled izraženih uslovnih refleksa, Beograđani ga i dalje zovu – „Dva’es’ peti maj“.

Tu sam kod Depoa

Tramvajski depo u Bulevaru kralja Aleksandra danas, naravno, više ne postoji. Međutim, i u vreme kada su tramvaji ovde bili parkirani, Depo niko nije vezivao za gradski prevoz već za mini tržni centar u kome se čovek mogao obući od glave do pete.

Tržni centar je izgoreo 2014. godine, ali se ime lokacije zadržalo i danas bez tendencije da bude zaboravljeno.

Prvi put s ocem u 29-ti

Na popisu državno-nacionalnih arhetipova zacementiranih u ovdašnjoj svesti nemoguće je zaobići i Dan Državnosti dve od nebrojenih nam eks republika. Kako već red nalaže, naziv 29. novembar ponele su ulice gradova širom Srbije, među njima i jedna beogradska.

Istina, taj naziv (formalno) ne nosi već punih 15 godina.

Što ne znači da vas Beograđani (neformalno) neće uputiti „u Dva’ezdevetog“ ako vam se u pomenutoj ulici nalazi krajnja destinacija.

Dakle, bivša 29. novembra u međuvremenu je (pre)krštena po takođe arhetipskoj ličnosti ovdašnje istorije, despotu Stefanu Lazareviću. Većina Beograđana zvaće je po oba imena, sadašnjem i nekadašnjem, pri čemu bi im prva asocijacija mogla biti zgrada sadašnje gradske policijske uprave, odnosno nekadašnjeg Sekretarijata Unutrašnjih Poslova gde je "mnogi Beograđanin" otišao prvi put s ocem u policiju kako bi izvadio ličnu kartu.

Pogledajte i:

Alternativni rečnik pojmova beogradskih toponima (I) – gde su se sastajali vukovci i kako stići „u dva’ezdevetog“

Alternativni rečnik pojmova beogradskih toponima (II) - kako se odlazak "kod Cvetka" može završiti letovanjem na Dekintosu

Alternativni rečnik pojmova beogradskih toponima (III) – zbog čega nisu isti silicijum i silikon

Alternativni rečnik pojmova beogradskih toponima (IV) - diskretni šarm kruga dvojke

Kao inspiracija za ovaj feljton poslužio je Rečnik beogradskih toponima.