Kada je septembra 1904. godine krunisan kralj Petar I Karađorđević, beogradska javnost svedočila je dotad neviđenom spektaklu. Iako su sve oči bile uprte u novoizabranog vladara, oduševljenje je izazvala i povorka koja je pre njega prošetala ulicama grada. Paradirali su najpre konjanici i pešaci, odeveni u srednjevekovne odore i sa oružjem i oklopima. Za njima – vojnici-ustanici, poput onih koje je stotinu godina ranije Karađorđe predvodio u ustanak protiv Turaka, i na kraju ponovo konjica i pešadija, ovoga puta u uniformama vojske Kraljevine Srbije.

Dok je svečanost bila upriličena povodom dva važna događaja – krunisanja novog Kralja i obeležavanja stogodišnjice Prvog srpskog ustanka – ovakav događaj srpska istorija do tada još nije pamtila. Iza njega je kao idejni tvorac stajao Mihailo Valtrović. Kao jedan od najcenjenijih stručnjaka tog vremena po obrazovanju je bio arhitekta, a zaduženje da osmisli u to vreme neviđenu ceremonuju dobio je kao vrsni poznavalac nacionalne istorije.

Prvi istoričar arhitekture u Srbiji

Većina učenih ljudi koji su potekli iz srpske prestonice bez izuzetka je delila makar jednu zajedničku osobinu: po pravilu su to bile vrlo svestrane ličnosti. Takvima je pripadao i Mihailo Valtrović. Rođen u Beogradu 1839. godine, obrazovanje je najpre stekao na prirodnjačkom odseku Liceja. Potom je kratko vreme radio u Glavnoj upravi građevina (današnjem graeđevinskom Ministarstvu). Uz državnu stipendiju, školovanje je nastavio u nemačkom gradu Karlsrueu, gde upisuje arhitektonski odsek Instituta za tehnologiju.

U Kneževinu Srbiju se vraća po završetku studija 1866. godine. Narednih 9 godina radio je kao profesor realne gimnazije, ali arhitektura nije bila jedina njegova oblast interesovanja. Sa istim zanimanjem proučavao je i nacionalnu istoriju. To ga nije samo izdvojilo u odnosu na ostale arhitekte, već mu je dalo i novo profesionalno usmerenje. Postao je istoričar arhitekture, što među arhitektama u to vreme još nije bila česta pojava.

Za Mihaila Valtrovića to će narednih godina označiti i profesionalni zaokret ka arheologiji. U međuvremenu, od Liceja koji je i sam pohađao nastala je Velika Škola, a godine 1875. Valtrović postaje jedan od tamošnjih profesora.

Ilustrovana enciklopedija tradicionalnog neimarstva, prvi put pred beogradskim naučnicima

U godinama kada je već stajao za profesorskom katedrom, Mihailo Valtrović nalazi i jednu od najinspirativnijih oblasti istraživanja. Sve što se moglo doznati o srednjevekovnim srpskim manastirima revnosno je beležio i proučavao. U tadašnjim stručnim krugovima o tome se još veoma malo znalo, ali je Valtrović imao i odličnu saradnju sa kolegom Dragutinom Milutinovićem, arhitektom zaslužnim za izgradnju stare beogradske zgrade  Železničke stanice.

Osim što su obojica bili vrsne arhitekte-inženjeri, imali su i veliko znanje o srpskoj istoriji. Dvojac se uputio na tek oslobođene teritorije Srbije, ne zaobilazeći ni one pod Otomanskom vlašću. U tom periodu nastao je ogroman broj skica, crteža i akvarela – tačnije, preko 300 između 1871. i 1884. godine. Na osnovu njih su srpske arhitekte prvi put videle i kako izgledaju stilovi gradnje poput raškog, vizantijskog i moravskog.

Valtrović i Miladinović su sa posebnom pažnjom izučavali upravo vizantijsku arhitekturu i freskoslikarstvo srednjevekovnih manastira i crkava. Svi njihovi nacrti bili su rezultat temeljnih terenskih istraživanja. Crteži su otkrivali i kako je izgledala odeća srpskih srednjevekovnih vladara, a ovaj pionirski poduhvat bio je izuzetno važan za ondašnju stručnu javnost. Najzad je bilo mogiće bolje upoznati umetnost srednjeg veka, nakon čega su dvojica arhitekata krajem 19. i početkom 20. veka otvorila vrata i nastanku neovizantijskog stila u arhitekturi i umetnosti. U isto vreme, iz Valtrovićevog pera izlazi publikacija "Građa za istoriju umetnosti Srbije" (1874), a četiri godine kasnije u Beču je izdata i publikacija "Prodomos" na nemačkom jeziku.

Mihailo Valtrović: profesor, naučnik i slobodni zidar

Godine 1881, na beogradskom Filozofskom fakultetu po prvi put se otvara Odsek za arheologiju. Nastavljajući predavačku karijeru, Mihailo Valtrović je iste godine stao i pred katedru arheologije i na čelo odseka. Po ugledu na nemačke kolege-profesore – a delom i na osnovu sopstvenog rada na terenu – na predavanjima je isticao važnost strogih naučnih metoda u arheološkim istraživanjima. Najpre se to odnosilo na klasične civilizacije Grčke i Rima čije veličine je uvek isticao, a ovakav pristup utreće put boljem razumevanju razvitka savremenih kultura.

1881. godina je za Valtrovića postala važna iz još jednog razloga: našavši se na mestu upravnika beogradskog Narodnog muzeja (1881.-1895.), postavio je temelje razvoju i ove važne institucije. Međutim, to je i dalje bio tek početak njegovog doprinosa oblasti arheologije u Srbiji. Već iduće, 1882. godine, Valtrović započinje arheološka iskopavanja u Viminacijumu, a godinu dana kasnije, Srbija njegovom zaslugom dobija i prvo udruženje arheologa: Srpsko arheološko društvo.

Sva dotadašnja znanja i aktivnosti na polju arheologije, ali i rezultati koji su iz njih proistekli, doneli su Valtroviću članstvo među slobodnim zidarima. I sam je na isti način nastavio misiju promovisanja nacionalnih kulturnih vrednosti: 1883. godine osnovao je slobodnozidarsku ložu pod nazivom "Sloga, rad i postojanstvo", postavši i njenim prvim starešinom. Usledelo je i osnivanje prvog naučnog časopisa posvećenog arheološkoj struci. "Starinar" je pokrenut 1884, a Valtrović ga je uređivao sve do 1907. godine. Pored beogradskog Narodnog muzeja, našao se i kao član još 2 važne institucije – Umetničkog odbora Srpskog učenog društva čiji je kasnije bio i predsednik, a od 1887. godine postaje redovan član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Kako se jedan intelektualac našao u milosti kraljevskih dinastija

Zahvaljujući ogromnom zalaganjima na polju nauke, istorije i umetnosti, Mihailo Valtrović postao je jedan od najcenjenih stručnjaka svog vremena. Od arhitekture, arheologije i istorije, njegova su se interesovanja proširila i na likovnu umetnost. Pored obimnih naučnih istraživanja bavio se i likovnom kritikom, a vremenom je napustio posao predavača na Filozofskom fakultetu.

Godine 1889. u Beogradu iz štampe izlazi još jedna značajna publikacija: "Pogled na staru srpsku crkvenu arhitekturu". Iste godine, povodom obeležavanja petstogodišnjice Kosovske bitke, Valtrović postaje i tvorac najviših nacionalnih odlikovanja. Poveren mu je dizajn Ordena Svetog kneza Lazara, koji je u to vreme nosio tek krunisani kralj Aleksandar I Obrenović.

O stručnosti Mihaila Valtrovića – naročito njegovom poznavanju istorije, umetnosti i heraldike – vrlo dobro je znao i Aleksandrov naslednik, Petar I Karađorđević. Otuda mu je 1904. godine poverio mesto predsednika Glavnog odbora zaduženog za dizajniranje glavnih obeležja srpskih vladara: opasača, žezla, jabuke i naposletku Kraljeve krune.

Valtrović je tom prilikom izradio 5 različitih nacrta. Budući kralj odabrao je predlog sa dvoglavim orlom, ali uz još jedan zahtev – sa nadaleko čuvenog "aberdara", topa njegovog dede Karađorđa, otkinuta je leva ručka i od nje je izlivena kruna. Time je ova kraljevska insignija ponela simbol slobode i državnosti, a spektakl koji je Valtrović osmislio povodom ceremonije krunisanja ostao je upamćen decenijama nakon toga.

Pionir koji je osvetlio umetnost i istoriju Srbije

Najviše državno odlikovanje, Orden Svetog kneza Lazara, ostalo je nakon toga među članovima kraljevske porodice. Njegova 3 primerka su narednih decenija nosili svi pripadnici dinastije, sve dok im se od 1945. godine nije izgubio svaki trag.

Nijedan od njih do današnjih dana nije pronađen. Pretpostavlja se da su tokom Drugog svetskog rata ukradeni od strane nemačkih okupatora i da su se nakon toga našli u nečijoj privatnoj kolekciji. Iako se o tome više ništa nije sa sigurnošću doznalo, kraljevsko ordenje ostalo je među relikvijama neprocenjive vrednosti.

Otuda se orden smatra i jednim od najznačajnijih dela Mihaila Valtrovića. Isto je toliko neprocenjiv bio i njegov doprinos srpskoj arhitekturi i arheologiji. Svojim obimnim istraživanjima uspeo je da odgonetne značajan deo srpskog istorijskog i umetničkog nasleđa, utirući put naučnicima koji su nastavili istim stopama. Pre nego što je Beograd pao u neprijateljske ruke, Mihailo Valtrović preminuo je 1915. godine, a njegovo ime je ponela nagrada koju svake godine dodeljuje Muzejsko društvo Srbije.