U nekadašnjoj Jugoslaviji je bila (zamalo) najlepša tinejdžerka. Zatim je otputovala u Japan i u takmičenju lepote pobedila tinejdžerke širom sveta. Ali, Zlata Petković je već tada znala šta joj je u životu činiti. Lepota je svakako bila dobrodošla, naročito da joj skrati put do malih ekrana, ali gluma je ipak bila Zlatin lični izbor.

Pokazao se taj izbor kao pravi, pogotovo kada ju je odveo u jednu od najboljih klasa Fakulteta dramskih umetnosti. Vrednom studentu kao što je bila Zlata, doneo je kasnije i role u tadašnjim klasicima. Doduše, ljudi su je prepoznavali ne samo kao izuzetno lepu, već i po televizijskom imenu Marija. „Marija“ je, pak, delila kadrove sa takvim veličinama kao što su Gaga Nikolić, Voja Brajović, Paja Vuisić i Stevo Žigon, a sve je počelo „sasvim slučajno“ u jednom seocetu pored Niša.

Iz patrijarhata među najlepše devojke sveta

’50-ih godina prošlog veka, kada je Zlata došla na svet, mesto prebivališta je nekim porodicama određivalo čime su se otac ili mati bavili. Milica je bila iz Beograda, a Borislav iz Niša i radio je kao ekonomist. Ipak, dvojac se upoznao u Boru i narednih godina se svako malo selio. Tako je pukim slućajem i Zlata rođena u Svrljigu, dok joj je mati tog februara 1953. bila u poseti muževljevoj familiji.

A mati i otac su joj slovili za stroge roditelje. Kao što su se podrazumevale česte selidbe, tako se podrazumevao i patrijarhat, ali sa jednim izuzetkom – ako Zlata i njen brat budu uzorni đaci, može im se katkad i progledati kroz prste.

Dok nije pošla u srednju školu, Zlata je još jednom promenila grad. Nakon Smedereva je ponovo pakovala kofere i „klackala“ se između Bačke Palanke i Zagreba. Već kao gimnazijalka je znala da želi da upiše glumu, ali pre nego što se pridružila klasi Ognjenke Milićević, Zlatu je primetio urednik jednog tabloida.

Lepa devojka sa plavom kosom dobila je ponudu kakvu lepe devojke teško mogu da odbiju: da se okuša u takmičenju za najlepšu tinejdžerku. Pobeda ju je odvela i na sledeće takmičenje, i to za mis Jugoslavije.

Titula joj je te 1970. godine izmakla za dlaku. Iako se okitila „tek“ trakom prve pratilje, Zlata se ipak provukla do Tokija – doduše, sa malom korekcijom u godinama, jer da bi mogla da učestvuje na tamošnjem izboru, morali su je prijaviti kao godinu dana stariju.

I – uspelo je. U Tokiju je Zlata izabrana za Mis fotogeničnosti, a godinu dana kasnije, 1971., pretekla je sve devojke na izboru za Mis Jugoslavije.

Društvo izuzetnih imena – i među njima jedna misica

Da je Zlatina lepota imala sebi svojstvene prednosti, pokazalo se već iste godine – i to u njenom filmskom prvencu pod naslovom „Bubašinter“. Sa televizijom se Zlata družila i kao studentkinja beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti. Uporedo sa predavanjima je radila kao TV prezenterka, a kada je Televizija Beograd tih godina pokrenula svoj Drugi program, Zlata Petković je bila prva koja je pozdravila gledaoce s one strane ekrana.

Publici već nije bila toliko nepoznata – daleko od toga. No, polaskom na FDU, Zlata se našla u grupi sebi sličnih, glumaca koji će svi odreda postati velika imena pozorišta i televizije. Lazar Ristovski, Bogdan Diklić, Snežana Savić, Ivan Klemenc i Ljiljana Stjepanović – svi su bili u klasi koju će Zlata pamtiti kao drugu porodicu, kojoj je, osim predavanja i spremanja ispita, druženje bilo na prvom mestu.

U međuvremenu, Zlata nije sasvim izašla ni iz manekenske uloge. Zbog nje je održala i veze sa Zagrebom, gde je odlazila da prošeta pistom. No, jedan će se „ispit“ pokazati prilično izazovnim: ne toliko zbog predmeta na fakultetu, koliko zbog činjenice da se najlepša devojka Jugoslavije spremala za posebno važnu ulogu – onu majčinsku.

Rame uz rame sa Prletom i Tihim...

Biti sa 19 godina majka, a pritom poticati iz stroge porodice, nije nešto što je baš sasvim išlo zajedno. Da su se Zlatini roditelji pitali, to su svakako bile premlade godine i za udaju i za majčinstvo. Na Zlatinu odluku nisu blagonaklono gledali, ali misica je – ponovo – dobro znala šta želi.

Ipak, potencijalni rizik je dolazio sa druge strane: Zlata se plašila da bi dovela u pitanje studije glume. No, pošto nije želela da bira, pošlo joj je za rukom da njene kolege i profesori mesecima ne primete da se priprema za onu najvažniju, doživotnu ulogu.

Na predavanjima i ispitima je bila redovna, a bila je to još jedna svojevrsna „glumačka demonstracija“. Zlata ju je, srećom, prilično dobro izvela. Sledeći angažman, za koji će se ispostaviti da je bio presudan u njenoj karijeri, ponuđen joj je odmah nakon završetka studija. Serija „Povratak otpisanih“ je zavredela status jednog od kultnih jugoslovenskih ostvarenja, što je za Zlatu značilo i ulazak u društvo dvojice kultnih televizijskih likova: Prleta i Tihog.

...I prerani odlazak sa scene i ekrana

Iako je uloga Marije Simeunović postala ona po kojoj će je pamtiti, Zlata je tih ’70-ih godina imala pune ruke posla. Od serija „Grlom u jagode“ i „Profesionalci“, do „Prizora iz obiteljskog života“, gotovo svaka godina je donosila najmanje dva nova naslova. A onda se, osim pred kamerom, našla i pred mikrofonom – ovoga puta, u bratsko-sestrinskim aranžmanima.

Dok je Zlata osvajala male ekrane, njen brat Dejan je osvajao slušaoce pop muzike. Ukrstili su mikrofone najpre na jednom zagrebačkom festivalu (1978.), a zatim i na Beogradskom proleću godine 1983. Ako je postojalo ime koje ’80-ih godina praktično nije silazilo sa ekrana, onda je to bilo Zlatino. Plavokosa lepotica, osim u filmovima i serijama, nastupala je kao TV voditeljka, a i tu se našla među poznatijim imenima – doduše, ne glumačkim, već muzičkim.

Gledaoci su ovaj projekat znali pod imenom „Folk parada“, u kojoj je Zlata stala uz dva Predraga: jednog Živkovića Tozovca i drugog, Cuneta Gojkovića. Kao što obično biva, uz prvu ljubav, onu prema glumi, kad-tad dođe i druga. Za Zlatu Petković je to bio najpre susret, a zatim i 3 decenije dug brak sa kompozitorom Aleksandrom Sanjom Ilićem.

Ipak, i to je na neki način delovalo suviše kratko. Godine 2008. i 2010., Zlata se pojavila u još dve televizijske serije: „Ljubav i mržnja“ i „Selo gori, a baba se češlja“. Ispostaviće se da su to bile i njene poslednje dve uloge.

Prerana smrt je došla gotovo bez najave. Decembra 2012. godine u Beogradu, Zlata Peković je preminula od posledica moždanog udara i sahranjena je na beogradskom Novom groblju. Publika ju je zapamtila kao „Mariju“, a njeno matično, Jugoslovensko dramsko pozorište, kao deo porodice jedne od najpoznatijih glumačkih klasa.