Tokom prethodnih dvestotinak godina, Zeleni venac je kao gradska odrednica imao mnogo uloga. Bio je malo jezerce, da ne kažemo malo veća bara,  i izletište na koje su vikendom "izlazila" beogradska gospoda i članovi porodice Obrenović. U kafani koja se nekada nalazila na njegovom obodu prvi put se točilo pivo u Beogradu, a dvadesetih godina prošlog veka postao je prva moderna zelena pijaca. Danas nam je pored zeleniša poznat i kao kao okretinica autobusa koji Beograđane razvoze put Novog Beograda i Zemuna.

A da li ste znali da je na Zelenom vencu zamalo izgrađena zgrada Narodnog pozorišta?

Prestonica a bez teatra

Zvanično, istorija gradskog i nacionalnog teatra počinje sa Teatrom na Đumruku, koji 1841. godine nastaje zaslugom Atanasija Nikolića, Petra Radovanovića i Jovana Sterije Popovića. Tokom devet kratkih meseci u malenom prostoru beogradske carinarnice odigrano je 55 predstava, svoj „debi“ imala je prva srpska glumica Garava Julka i postavljeni su temelji Narodnog pozorišta.

U godinama koje su usledile, predstave su i dalje povremeno izvođene po kafanama i restoranima, te je krajem 1851. godine u čuvenom Beogradskom čitalištu formiran odbor ljubitelja narodne prosvete čiji je zadatak bio da se Beogradu napokon podari stalno pozorište. Na opšte iznenađenje, predlog upućen Ministarstvu prosvete povodom ove inicijative biva oberučke prihvaćen. Kao mesto za izgradnju pozorišne zgrade Čitalištu je dodeljena parcela na današnjem Zelenom vencu. I ne samo to, od strane vlade za potrebe izgradnje izdvojeno  je 2000 cesarskih dukata, ali uz mali uslov – novac će biti stavljen na raspolaganje tek kada se od dobrovoljnih priloga obezbedi ostatak novca. 

Dobrovoljnim prilozima do klimavih temelja

Kako bi se prikupili traženi dobrovoljni prilozi, 2. marta 1852. godine održan je veliki skup na kome je uvaženi profesor i književnik Đorđe Maletić održao besedu. Maletićeve reči bile su toliko nadahnute i ubedljive da je prikupljeno preko 35.000 forinti, dok se kao najveći dobrotvor još jednom istakao Miša Anastasijević, darujući 100 dukata.

Ova pozamašna suma bila je dovoljna da se krene sa pripremnim radnjama za izgradnju pozorišta, a za graditelja je odabran izvesni inženjer Kasano. Činjenica da je u pitanju stranac, pa još Italijan, bila je dovoljan razlog pozorišnom odboru da se ovaj važan posao poveri baš njemu. Ispostaviće sad izbor nije bio baš najsrećniji.

Naime, iako je prostor Zelenog venca i obližnje Abadžijske čaršije bio poznat kao baruština nastala usled delovanja podzemnih voda koje su kanalima bile povezane sa Savom i savskim priobaljem, Kasano je uveravao odbor da je u pitanju lako rešiv problem. Prema njegovom mišljenju, bilo je potrebno samo skinuti gornji sloj zemlje i započeti izgradnju zdanja na dubokim šipovima pobodenim u suvi donji sloj zemlje.

Ne časeći časa, izgradnja zgrade pozorišta počela je septembra 1852. godine. U temelje su pored običnog kamena uzidani i blokovi na kojima su bila upisana imena odbornika. Iako je na početku izgledalo da posao ide kako treba, ispostaviće se da su ranije pretpostavke da je u pitanju klizište i baruština ipak tačno. Izveden pred odbor, Kasano je priznao da nije izvršio ispitivanje čitavog placa, već samo jednog dela.

Foto: Milena Arseić 

Venecijanski stubovi nemoćni pred beogradskom barom

Kako bi spasili bar deo odrađenog posla, predstavnici odbora pristaju da Kasanu pruže još jednu šansu. Prevejani inženjer uverava ih da je moguće sprečiti katastrofu, jer kao što su Italijani čitavu Veneciju izgradili na drvenim stubovima, tako će se istom graditeljskom tehnikom i beogradska zgrada pozorišta biti spašena iz mulja i blata nepresušne bare. Oh, kako su se prevarili.

U narednih godinu dana Kasano sa veštim tesarima pokušava da izvuče zgradu teatra iz zemlje, ali bezuspešno. Bez obzira koliko duboko kopali i koliko bi stubova pobili, voda je uvek izbijala i otežavala dalju gradnju. Uskoro je postalo jasno da je zgrada „rupa bez dna“ u koju su za prvih godinu dana bačena sva skupljena dobrovoljna sredstva, te je pozorišni odbor morao da se obrati državi za pomoć. Odobrenih 700 dukata, dobijenih velikodušno „na kredit“ od vlade, ubrzo je stucano na beskonačno kopanje i prekopavanje kužnog zemljišta.

Bez mogućnosti da se pribave nova sredstva od građana koji su na ovog „zidanje Skadra na bari“ već gledali sa podsmehom, agonija zidanja prve zgrade potrajala je sve do 1858. godine. Sa smenom dinastija izgradnja zdanja prelazi u ruke nove vlade koja odlučuje da na započetom gradilištu nije moguće dovršiti bilo koju gradnju, a svakako ne gradnju zamišljene impozantne zgrade. Zemljište je potom poravnato i čitava zamisao prepuštena zaboravu, na veliko olakšanje svih koji su u ovaj baksuzni projekat bili upleteni. Šta se desilo sa prevrtljivim (i neiskusnim) Italijanom, inženjerom Kasanom nije poznato.

Skoro deceniju posle neslavnog okončanja prvog pokušaja izgradnje, Beograd će ipak dobiti zgradu Narodnog pozorišta, ovog puta na čistini pored zlosrećne Stambol kapije. I ovaj put zgrada će biti izgrađena dobrovoljnim prilozima, i to ni manje ni više nego samog kneza Mihaila. Prva predstava izvedena u ovom pozorištu biće „Posmrtna slava kneza Mihaila“, delo govornika čijom su govorljivšću i skupljena sredstva dve decenije ranije – Đorđa Maletića.