I da nisu veliki ljubitelji trilera i horora, većini ljudi je negde u memoriji učitana invazija nazigled običnih, ali pomalo nervoznih krilatih stovrenja koja opsedaju grad. Neko ko nije ostrašćeni filmofil možda ne pamti naslove kao što su „Sabotaža“, „Začarani“ ili „Konopac“. Međutim, klasici poput „Ptica“ i „39 stepenika“ nepogrešivo odaju ime Alfreda Hičkoka.

Bez njegovog lika i dela neizostavna je i istorija svetske kinematografije. Dok je još zalazila u svoje zlatno doba, slavni režiser ju je majstorski začinio kadrovima strave i užasa. Bio je i pomalo drugačiji od ostalih režisera – nije ostao u senci glumaca, iako režiserski posao po pravilu podrazumeva stajanje iza kamera.

Tako je bilo u Holivudu počev od ’40-ih godina, a dve decenije kasnije i u Beogradu. Na stranu što je majstorski umeo da zaseni i glumce u svojim filmovima, Hičkok je tih dana u prestonici dokazao da je čuveniji od mnogih zvezda Holivuda.

Ćaskanje sa majstorom trilera, ali bez strave i užasa

Dvadeset drugi majski dan 1964. godine bio je sve samo ne uobičajen. „Ptice“ su ugledale mrak bioskopskih sala godinu dana pre toga, a sada je na novi beogradski aerodrom sletelo i jedno mehaničko stvorenje sa krilima, a u njemu legendarno ime britanskih i američkih horora.

Hičkokova poseta Beogradu potvrdila je i famu da filmofili ne gledaju njegove projekcije zbog glumaca, već zbog Alfreda Hičkoka lično. Ovoga puta ipak nije bilo razloga za strah, iako su se slike iz glavnog grada mogle porediti sa onima ispred bioskopskih sala širom sveta.

„Ptice“ su u to vreme još uvek rušile rekorde gledanosti, ali i prihode bioskopskih blagajni. Za to vreme, majstor strašnih scena obarao je rekord u interesovanju ovdašnje štampe i stanovnika. Pokazao je veliki reditelj s jedne strane ekscentričnost, a sa druge i svoju skromnost. A najviše od svega strpljenje, dok su se novinari utrkivali ko će pred njim izručiti beskrajniji niz pitanja. Pošto su već imali privilegiju da od reditelja izvuku koju reč, intervju je čekao na objavu do početka narednog meseca.

Naime, povod Hičkokovog dolaska je imao i poslovnu notu. Gost je to otkrio novinarima „Filmskog sveta“, objašnjavajući da je, u potrazi za setom za novo ostvarenje, naumio da izvidi šta bi mogao ponuditi ovaj kutak sveta.

Kada gost zaseni domaćine

Reditelj koji je za 60 godina radnog veka snimio više od 50 filmova bio je vredan i tokom boravka u glavnom gradu. Pošlo mu je za rukom da prekrši dijetu, poseti prestonički muzej, pokaže zavidno znanje iz istorije i baci u senku i jednu ovdašnju glumicu u osvitu njene karijere.

Šetajući u pratnji reportera „Večernjih novosti“, među domaćinima se našla i Milena Dravić. I nju će, pored režisera „Psiha“, upamtiti svetska kinematografija, kako po izvrsnoj glumi, tako i po slavnim poznanicima kao što su Džek Nikolson i Ričard Barton. Ipak, ćaskanje sa legendarnim režiserom bila je posebna čast, prilika koja se pamti celog života.

Hičkok je u Beograd već pristigao sa vernom pratiljom – suprugom Almom koja je sa njim delila i mesto iza kamera. Sa ovom „dragom, simpatičnom ženom“, kako ju je i Dravićeva upamtila, filmska „delegacija“ je pružila korak po Skadarliji i Kalemegdanu, bistreći sa legendom horora o osvajanju Beograda.

Tačnije, glavnu reč je vodio Hičkok, pokazavši se kao izvrsni poznavalac ovdašnjih istorijskih prilika. Ali, saznao je i on pokoju crticu iz savremenije istorije zbog koje nije krio oduševljenje: kako je iz poljane na levoj obali Save za samo dve decenije izrastao Novi Beograd.

Iza kulisa starog Beograda

Beograđani su s početka idućeg meseca saznali i šta je režisera koji je voleo ptice zapravo dovelo u Beograd. „Filmski svet“ je intervju sa slavnim režiserom objavio 4. juna, a Hičkok, iako u laganoj šetnji, nije pomišljao na predah.

U razradi je već bila ideja za sledeći film „Tri taoca“. Glavna uloga bila je namenjena policiji u borbi protiv američke mafije, dok gangsteri otimaju troje dece i kriju ih daleko od njihovih porodica. Za dva taoca već se znalo da će se naći u Južnoj Americi i na Dalekom Istoku. „A treće“, objasnio je Hičkok, „još nisam rešio gde, ali sam došao da razgledam Dubrovnik“.

Reditelja je posebno zanimala srednjovekovna arhitektura, ali mu je svoje interesantno lice pokazao i glavni grad. Pritom, Hičkok je već na umu imao i mesta koja je želeo da poseti. U tome je i ostao odlučan: „Samo stari Beograd“.

Želja mu bi uslišena, te su domaćini, na čelu sa mladom glumicom i reporterima „Večernjih novosti“, poveli reditelja do legendarne kafane koja je umesto imena imala upitnik. Preko Konaka knjeginje Ljubice i Trga republike, delegacija je stigla i do Miloševog konaka.

Za ljubitelja istorije ovo je bila svojevrsna poslastica. Hičkok se zagledao u eksponate koji su čuvali uspomenu na dva srpska ustanka, a pažnju mu je posebno privuklo staro oružje. Slavni tvorac trilera je prema njemu oduvek gajio afinitet. Ipak, slučaj je hteo da mu nikada nije dodelio „ulogu“ u svom filmu: reditelj je voleo biti originalan, a vremešni komadi oružja već su preplavili spektakle i „pseudoistorijske filmove“. No, ako je bilo nečega što mu je odvratilo pažnju od impresivnih artefakata, to beše dobro mu poznata družina na Kalemegdanu.

Ponovo u društvu omiljenih glumaca

Grejs Keli, Lorens Olivije, Širli Meklejn, Doris Dej, Keri Grant, Ingrid Bergman... Uz reditelja Hičkokovog kalibra, nije moglo manjkati ni imena poznatih glumaca. Ipak, najdraži su mu bili glumci koji su umesto poznatih likova imali perje i krila. Otuda se i Hičkok, obilazeći Kalemegdan, zagledao baš u pravcu Zoološkog vrta.

Teško je bilo odoleti i ne uputiti pozdrav „najboljim glumcima“, kako ih je sam reditelj nazivao. Nije se nijednog trenutka činilo kao da je Hičkok, iako veliko ime kinematografije, u Beogradu bio samo turista. Sem toga, valjalo mu je proslaviti još jedan uspeh u nizu.

Naime, u danima koje je proveo u Beogradu obradovao ga je i telegram koji je upravo tada dospeo iz Njujorka. Tek što je zašao u bioskopske sale, poslednji Hičkokov film „Marni“ već je prvog dana po gledanosti prestigao „Ptice“. Iste večeri, grupa na čelu sa zadovoljnim rediteljem okupila se na večernjem druženju. Bio je to i opravdan razlog da Hičkokova dijeta, makar te jedne večeri, padne u drugi plan.

Takav izuzetak je odmah objasnio i prisutnim novinarima: prioritet je sada bilo druženje sa prijateljima. Na kraju, posetu koja je dobila notu senzacije ispratio je i ostatak prestonice. „Večernje novosti“ su je spakovale u opširnu reportažu, a glavna uloga je ovoga puta pripala Alfredu Hičkoku. Dok je iza kamere već uzeo mesto jednog od najvećih svetskih režisera, u Beogradu je bio – zvezda. Ipak, reditelja koji se običavao prošetati i po kadrovima sopstvenih filmova, ova silna fama ni najmanje nije doticala. Tako su ga upamtili i domaćini: sve dok nekoliko dana kasnije nije odleteo sa Surčina, ostao je u glavnoj ulozi susretljivog i druželjubivog gosta.