Mnogi su već odavno zaboravili na vest koja je uzburkala svetsku javnost: u tiho nedeljno jutro, u oktobru 2025. godine, nekoliko kradljivaca je mirno ušetalo u Luvr.

Planirali su da se infiltriraju među posetioce, što je koji minut kasnije preraslo u improvizovanu talačku krizu. Epilog je kasnije seciran na svim svetskim medijima – procenjivala se vrednost ukradenih eksponata, a sama „operacija“ je proglašena jednom od najdrskijih u novijoj istoriji Francuske.

Luvr je, doduše, već po prirodi stvari vruća meta pljačkaša. Za njim ne zaostaju ni druge institucije tog tipa, naročito one poznatije, poput Britanskog muzeja. Do ušiju šire javnosti uglavnom stignu baš ti drskiji i „filmskiji“ primeri, ali ako pitate poznavaoce prilika, reći će vam da se krađe muzejskih artefakata dešavaju gotovo na dnevnom nivou.

A gde su u svemu tome Srbija i Beograd?

O pljačkama muzeja u Srbiji se ne čuje toliko često. Tako nam se bar čini, jer se broj posetilaca ovdašnjih muzeja teško može meriti sa onim u Parizu ili Londonu. A budući da se retko u udarnim vestima čuju izveštaji o filmskim pljačkama, zaključilo bi se da „domaći“ kradljivci baš i ne ciljaju ustanove od kulturnog značaja.

A i onda kada ih naciljaju, vest o takvim podvizima ume dobrano da zakasni.

Takav je bio slučaj sa beogradskim Muzejom primenjene umetnosti. Kradljivcima (ili kradljivcu) nije bio nikakav problem da iz broja 18 u ulici Vuka Karadžića išeta(ju) sa desetinama dragocenosti. Izračunato je da je odnet 41 predmet, te da je mahom reč o zlatnom nakitu iz 19. i prve polovine 20. veka.

Na stranu što je reč o ozbiljnoj krađi, kuriozitet je i što u javnosti o njoj nije bilo ni reči. Odnosno, detalji su se saznali tek dve godine pošto je muzejska kolekcija okrnjena – i to za, kako se procenjivalo, oko 300 hiljada evra. Pljačka se, naime, dogodila još u leto 2019. godine, a tek se 2021. pisalo o tome da je reč o jednoj od najvećih u poslednje dve i po decenije.

Slučaj koji je stigao i do Interpola

Nepunih 7 godina nakon ovog „podviga“, njegov rasplet i dalje visi u vazduhu. Policija je koliko podnela krivičnu prijavu protiv glavnog osumnjičenog – noćnog čuvara – a Muzej je potom angažovao drugu kompaniju za potrebe fizičkog obezbeđenja. Poradio je i na merama bezbednosti, iako problem, po svemu sudeći, nije bio (samo) u višeslojnom sistemu zaštite. Mogle su se čuti i izjave da se ključ depoa nalazio praktično na dohvat ruke bilo kome ko bi se usudio da ojadi kolekciju – u fijoci pisaćeg stola. Avaj, u celu priču se naknadno umešao i Interpol, a do dana današnjeg je vraćen samo jedan ukradeni predmet.

Sudbinu ostalih nije teško predvideti: pošto je reč o vrednom nakitu, on je po svoj prilici završio najpre istopljen, a sirovine potom prodate na crnom tržištu. Ovo je, po pravilu, modus operandi najvećeg dela kradljivaca muzejskih dragocenosti.

S druge strane, i muzeji donekle mogu da stanu na put nepopravljivoj šteti. Umesto originalnih eksponata, za posetioce se mahom izlažu kopije nakita. Originali se za to vreme poveravaju specijalnim komorama i trezorima, pa ako bi pljačkaši naumili da ih se dočepaju, morali bi da „udare“ na trezor Narodne banke Srbije.

Alarmi se ne oglašavaju jer ih – nema

Sa svojih 45 hiljada predmeta, zbirka Muzeja primenjene umetnosti nimalo nije skromna. Ali, kustosi – a onda i posetioci – morali su da se pomire sa tim da ukradene artefakte verovatno više nikada neće videti. Ako ništa, beogradski Muzej primenjene umetnosti je bar po tome sličan Luvru. Očito da vredan nakit uopšte nije teško izneti, što se ne bi moglo reći i za komade većih gabarita.

Reč je o umetničkim slikama i crtežima, koje pljačkaši, doduše, nešto ređe uvrštavaju među svoj plen. Njih je na crnom tržištu lakše prepoznati, a time raste i rizik da se kradljivci privedu pravdi. Ali, daleko od toga da se slike baš uvek zaobilaze u širokom luku.

Sada već davne 2001. godine, lopovi su upali u Narodni muzej u Aranđelovcu. U njemu čak nije bilo ni alarma, a i nenaoružanog čuvara je lako bilo savladati. Nakon što su ga vezali i pretukli, lopovi su uspeli da iznesu 15 slika Paje Jovanovića.

Ovo je jedan od retkih primera u kome je policija uspela da pronađe sve ukradene predmete. Aranđelovački Narodni muzej je, dakako, pooštrio sistem zaštite, a to je, dve godine kasnije, morala da učini i Galerija Matice srpske u Novom Sadu. Tamošnji lupeži su bili skromniji, pa su odneli „samo“ dva crteža Save Šumanovića. No, za razliku od dela Paje Jovanovića, ovim crtežima se nikada nije ušlo u trag.

Od Beograda do Hongkonga: časovnici Josipa Broza

Ubedljivo najveća kraća u poslednjih četvrt veka dogodila se ponovo – u prestonici. Godina je bila 2005., a na meti se tada našao Muzej Jugoslavije.

Dva naoružana prestupnika „posetila“ su izložbu „Pokretna slika večnosti“ – manje radi kulturnog uzdizanja, a više da bi odneli lične predmete doživotnog predsednika Jugoslavije. Muzej je ostao bez 21 časovnika, među kojima su i oni koje je Josip Broz dobio na poklon od nekadašnjeg predsednika Finske i lidera Vijetnama.

Iako je krađa prijavljena policiji, UKP je samo mogla da podnese krivičnu prijavu protiv nepoznatog lica. O vrednosti ukradenih predmeta je suvišno i govoriti – mahom je bila reč o zlatnim satovima „top“ proizvođača, na šta je valjalo dodati i njihovu istorijsku vrednost. Na epilog se čekalo godinama, ali je sumnjivo lice na koncu priznalo tešku krađu. I ovoga puta je bila reč o radniku obezbeđenja, a posledice je morala da snosi i firma preko koje dotični bio angažovan.

Nagodba beše takva da je potonja na račun Uprave za trezor, pri Ministarstvu finansija, imala da uplati više od 3,2 miliona dinara. Doznalo se i da je osumnjičeni docnije pravosnažno osuđen, ali slaba je to uteha bila za Brozovu okrnjenu kolekciju. Pritom, godine 2020., Muzeju Jugoslavije je od beogradske policije pristiglo obaveštenje: jednom od časovnika se ušlo u trag – i to u Hongkongu, gde je ponuđen na jednoj aukciji.

Pokušalo se sa dostavljanjem dokaza o vlasništvu, ne bi li aukcija bila stopirana. Časovnik, međutim, nikada nije doputovao nazad u Beograd. Uz to je ponovo alarmiran i Interpol, te su svi časovnici uvršteni u njegovu bazu nestalih umetnina. A da li će ih Muzej Jugoslavije ikada ponovo videti – ostaje koliko sitan tračak nade.