Iako bi se očekivalo da o navraćanjima slavnih ličnosti u Beograd bruje i mediji i čitav grad, nekolicina takvih poseta zaobišla je gotovo sve zvanične anale. Možda zbog toga što neke ličnosti u to vreme još nisu bile slavne, a one slavnije (ili bar neke od njih) su se dobro potrudile da se sakriju. Eventualno nisu promakli izvesnim ljudima koji su poznavali izvesne ljude koji su možda videli kako se Bob Dilan vrzma po FEST-u ili Brus Springstin po Dorćolu.

Neke od tih nepotvrđenih poseta su i danas ostale u kategoriji „može biti, ne mora da znači“. Osim ako su eventualno dolazili poslom, kao kada je Avala film umalo uposlio polovinu Pink Flojda da skroji muziku za partizanski film.

Psihodelični zvuci u zaleđu oslobođenja Beograda

Momci iz benda psihodeličnog zvuka su se tek oprostili od ekscentičnog Sida Bareta, te za godišnji odmor leta 1969. otputovali na Mljet. U blizini im se zatekao i producent jednog beogradskog filmskog studija – dotični očito nije ni znao ko su ovi engleski muzičari, osim što su bili iz Engleske. Međutim, očito je želeo i da upravo Rodžer Voters i Dejvid Gilmor potpišu saundtrek za film o oslobođenju Beograda.

Trebalo je da to bude moderan komad muzike, što su dvojica Engleza upakovala u polusatnu improvizaciju. Mladi producent je potom nameravao da im udesi svirku na Brionima, i to lično pred drugom Titom, inače osvedočenim filmofilom.

Međutim, put do Briona ipak nije aminovan, jer je veto na Gilmorovu i Votersovu kompoziciju uložio filmski studio u Košutnjaku. Odlučilo se da su ovdašnji kompozitori ipak bolji, te je Pink Flojd srdačno ispraćen na ostatak godišnjeg odmora.

Naposletku je „ispraćena“ i ideja za film koji nikada nije snimljen. Godinama i decenijama kasnije, i dalje se nije znalo da muzika za filmsko oslobođenje Beograda postoji, ali bez filma. U međuvremenu, Pink Flojd je sa istim saundtrekom potpisan u američkoj drami „Dolina smrti“, ali se ni ona, iako snimljena, nije previše proslavila.

Avangarda na meti pankera i obilasci gradskih diskoteka

Nije se baš proslavio ni još jedan posetilac glavnog grada, iako ni njega slava nije zaobišla koju deceniju kasnije. Dejan Knez će na ovim prostorima postati poznat kao vođa slovenačkog Lajbaha, ali se desilo da je ispred beogradskog SKC-a, još u mlađim danima, pao u nemilost izvesnog beogradskog pankera.

SKC je tih godina okupljao konceptualne umetnike, od kojih je Knez, iako i sam umetnik, donekle zazirao. Beograd je ipak bio stecište afirmisanih imena, a mlađani Slovenac je tek bio stasao za vojni rok. Ipak, više mu se dopadalo da iz vojne kasarne prebegne u SKC. Govorilo se i da je baš tu dobijao ćuške od onog pankera. Nije ga „mirisalo“ ni obezbeđenje, a i Knez je više „mirisao“ mečeve na Stadionu JNA, oduševljavajući se u to vreme i proslavljenim Mejdenima.

Za to vreme, i ostali umetnici si u SKC-u dočekivali nezvanične goste, kada je Marini Abramovič društvo pravila avangardna Amerikanka Lori Anderson. Tačno je bilo da se jedne večeri 1978. zatekla u SKC-u, ali je bilo teško odgonetnuti kako se to veče završilo.

Prema jednoj verziji, Lori i Marina su produžile izlazak i zaputile se u Manjež, ali se Lori posle toga pridružila jednom omanjem društvu i do svitanja ostala ispred „Poslednje šanse“. Neko drugi ju je, pak, video u „Brodarcu“, a kroz priču se provlačilo i da je Andersonova naučila da na srpskom recituje stihove Branka Miljkovića. Ali, nije Lori Anderson bila i jedina koja je volela beogradski noćni provod. Marijana Fejtful je rokenrol spojila sa poezijom, a pevala ju je 1984. godine i pred beogradskom publikom.