Trebalo je da to bude svečan trenutak, kakav bi i dolikovao jednom književniku. Naravno, Vuk Karadžić je bio mnogo više od toga, iako su mu za života tu i tamo nalazili zamerke: recimo, da je preterao sa nepristojnim rečima kada je sastavljao svoj rečnik. No, bilo je jasno i koliko nas je zadužio – da ne beše Vuka, ko zna koliko bi još lomili jezike sa rusko-slovenskim i slavenosrpskim.

Kako je inače običaj sa važnim književnim ličnostima, valjalo je Vuku se odužiti podizanjem spomenika. Bilo je logično da se on nađe i u Beogradu, jer tu je Vuk upoznao Dositeja, pa zatim postao jedan od prvih učenika prve Velike škole, a kasnije je imao i čast da bude gradonačelnik – kratko, doduše, ali nije ni to sitnica u biografiji. Sve u svemu, zasluživao je da se ponovo nađe u društvu velikog Dositeja, samo u nešto drugačijem obliku.

Tako je makar zvučala inicijalna ideja. Ali, morao je Karadžić još malo da se strpi da bi dobio taj drugačiji oblik.

Povuci, potegni – i tako celih 17 godina

Godine 1920., Srpska književna zadruga je još bila relativno mlada, ali po autoritetu nije zaostajala za ostalim sličnim udruženjima. Kada je obnarodovala predlog da se Vuku Karadžiću podigne spomenik, podrška je došla sa svih strana – između ostalog, i od Vlade Ilića, koji će kasnije postati upravnik Beograda. Ilić je predlog podržao i konkretnim gestom: uputio je finansijsku donaciju, budući da su sredstva za izgradnju stizala od prikupljenih priloga. No, ako se očekivalo da će ovakav poduhvat ići brzo, praksa je to ubrzo demantovala.

Već je prikupljanje priloga potrajalo nekoliko godina, a nije bilo jednostavno pronaći ni prave ruke. Za njih se prvo morao raspisati konkurs diljem Jugoslavije, da bi se najzad pomenulo ime „srećnog dobitnika“: vajara i akademika Đorđa Jovanovića. Vreme se potom stopilo u celu deceniju, a Vuk Karadžić je u svom novom obliku najzad završen 1932. godine.

Budući da je Karadžić slovio za reformatora obrazovanja, logično je bilo da se spomenik nađe u blizini neke od beogradskih obrazovnih ustanova. Otuda je Univerzitetski (a danas Studentski) park delovao kao logičan izbor, ne samo zbog okruženja, već i zbog činjenice da se tu nalazio spomenik jednom od Vukovih učitelja – Dositeju Obradoviću. No, ova ideja je odmah naišla na odlučno „ne“. Usprotivila se gradska uprava, iznevši sa svoje strane logičan razlog. Postavljanje spomenika bi, naime, naružilo izgled parka, jer je zahtevalo da se sruši ili ograda, ili jedna od njegovih kapija.

Tako je svečano otkrivanje odloženo, a bronzani Vuk je ostao da sačeka razrešenje ovog spora. No, gradski oci su bili uporni, a književno udruženje, s druge strane, nije imalo alternativno rešenje. U međuvremenu, spomenik je ipak bio na bezbednom – u dvorištu Srpske književne zadruge – s tim da mu je valjalo da se pripremi na malo duže čekanje.

Ovoga puta nije prošla baš cela decenija, ali pet godina je bilo sasvim dovoljno. Možda bi bilo i više, da se nije približavao značajan datum: 150. godišnjica Vukovog rođenja. Taj datum je, naposletku, malo ubrzao stvari, te se pitanje postavljanja spomenika „već“ s početka 1937. godine ponovo postalo aktuelno.

Pošto prvobitna lokacija nije dolazila u obzir, Srpska književna zadruga je pristala na kompromis. Pao je drugi predlog, oko koga se složio i vajar Đorđe Jovanović – da se spomenik postavi kod Studentskog doma „Kralj Aleksandar“.

No, i tu je isprva došlo samo do delimičnog slaganja. Gradska uprava je rekla „može“, ali pod uslovom da se spomenik postavi tik na ugao dve raskrsnice (Bulevar kralja Aleksandra i tada Grobljanske, a danas Ruzveltove ulice). Avaj, sada se nisu složili davaoci predloga, vajar Jovanović i književno udruženje. Ova lokacija je, naime, bila nekako skrajnuta – i dalje daleko od razvijene, pa bi spomenik praktično stajao na obodu grada. Međutim, vremena nije bilo mnogo: godišnjica se približavala, pa je predlagačima ostalo da pristanu na kompromis.

Zbog svih ovih sporečkanja, samo otkrivanje spomenika je proteklo bez jednog poznatog lica. Đorđe Jovanović se toga dana nije pojavio, jer je neke kompromise ipak smatrao neprihvatljivim. Njegov predlog je, naime, bio da spomenik gleda ka studenskom domu i ka Parku Ćirila i Metodija. No, ni za ovu ideju nije bilo sluha, te je bronzani Vuk ostao okrenut ka ulici.

Ipak, stvari su narednih decenija nekako došle na mesto. Čitav taj deo grada, od spomenika pa do Đerma i ulice Dimitrija Tucovića, poneo je ime po – Vukovom spomeniku. Pripale su mu i Arhiv Srbije i Univerzitetska biblioteka, pa bi se moglo reći da je, nakon pet godina čekanja u dvorištu književnog udruženja, pravda ipak zadovoljena.