Danas smešten između brojnih institucija visokog obrazovanja, za svoja dva milenijuma postojanja Akademski park bio je sve i svašta – od rimskih termi, preko turskog groblja, pijace i bazena pa sve do mesta gde studenti između predavanja traže mesto da saberu misli.

Pored toga, ovaj park je i svojevrsni vremeplov na otvorenom kroz istoriju grada i mesto gde se stalno sureću novi i stari Beograđani. 

Vreme kada su se Rimljani brčkali u parku 

Danas je malo poznato da čitav Beograd leži na toplim izvorima vode koji su u neka ranija vremena bili korišćeni za zagrevanje domova, ali i za uživanje. Ta ranija vremena odnose se na period rimske vladavine gradom pre skoro šesnaest vekova, kada su na ovom mestu postojale terme koje su igrale važnu ulogu u društvenom životu ondašnjeg Singidunuma. Kako su izgledale, danas možemo da vidimo na obližnjem Akademskom platou gde su još uvek vidljivi ostaci termi otkriveni (i donekle konzervirani) 1968. godine prilikom prirema za izgradnju zgrade Filozofskog fakulteta i komunalnog uređenja parka i okolnih ulica.

Šta se dešavalo sa termama posle odlaska Rimljana, danas je malo poznato. Zna se da je ovaj deo grada bio u okviru Nemačkog Beograda tokom austrijske vladavine početkom XVIII veka. Smatra se i da se na području današnjeg Akademskog parka nalazilo strelište na kome su vojnici iz obližnje Beogradske tvrđave izvodili vojne vežbe.

Za vreme turske vladavine tu se nalazilo mesto za molitvu i tursko groblje. O tome svedoče zapisi iz vremena kada je na ovom mestu bila pijaca, neko vreme nezgodno smeštena između izlomljenih kamenih ploča i zaboravljenih grobova, kao i iskopavanja iz  dvadesetih godina XX veka kada je ovo prašnjavo polje pretvarano u današnji park. 

Foto: Wikipedia / Arhivska fotografija

Jedan vek Velike pijace

Dolaskom Beograda pod tursku vlast posle Drugog srpskog ustanka, varoš je polako pretvarana iz zapuštenog i prašnjavog gradića u mesto koje je vrvelo od života. Kako bi se uveo bar neki red u komunalni haos koji je vladao, 1824. srpska uprava grada naređuje je da se na ovom placu smesti pijaca. Treba napomenuti da je u to vreme Studentski trg još uvek bio periferija grada, na šta ukazuje činjenica da se na mestu Kolarca nalazila bara.

Bilo kako bilo, i pored prvobitnog negodovanja turske uprave, pijaca je osnovana i masa ljudi i životinja preselila se na pusto polje koje je više od veka važilo za centralnu gradsku pijacu – Veliku pijacu.

Pijaca je u ovom period više puta uređivana, uglavnom bezuspešno, pa čak i menjala ime. Od 1864. godine je bila poznata kao Pijaca svetog Andreje, da bi na pola bila prepolovljena trudom prvog beogradskog urbaniste Emilijana Josimovića 1869. godine. Josimović je imao ideju da se ovo pravo ruglo grada zameni prigodnim parkom, ali su gradski oci bili protiv. Postignut je dogovor kojim je deo pijace uređen kao park, a drug i dalje ostao vašarište. Tada su zasađene prve sadnice drveća, od kojih je jedan primerak sofore poživeo 120 godina i doživeo čast da dobije svoj spomenik.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije

Dolazak učenih otaca i studentarije

Park koji je uredio Josimović dobio je svoj prvi ukras 1897. godine kada je u njemu postavljen spomenik Josifu Pančiću, rad vajara Đorđa Jovanovića. U to vreme park je bio poznat pod nazivom Pančićev park.

Konačna tačka na haos Velike pijaca stavljena je 1926. godine kada je odlučeno da se pijaca i zaista izmesti. Naime, umesto aščinica i bakalnica koje su nekada okruživale pijacu, iznikli su savremeni hoteli, zgrade fakulteta i domovi uglednih Beograđana, izgrađena je i okretnica tramvaja i prvih autobusa. Nekadašnja periferija postala je urbani centar grada. U jednom takvom okruženju, pijaci sa problematičnom higijenom na kojoj se hrana prodavala na zemlji, gde su domaće životinje trčkale oko retkih tezgi i od same zore se odzvanjalo nadvikivanje prodavaca “brze hrane” i novina zaista nije bilo mesta.

Foto: Milena Arsenić

Projekat izgradnje novog, savremenog parka poveren je arhitekti Đorđu Kavaleskom, da bi masivna kovana ograda koja okružuje park bila postavljena dve godine kasnije. Zanimljivo je da je ova ograda, izgrađena u klasičnom stilu sa neobaroknim i rokoko elementima i po projektu Milutina Borisavljevića, koštala sedam puta više nego uređenje čitavog parka. Još jedan skandal o kome je brujala ondašnja beogradska varoš.

Park je zamišljen tako da pored pluća Beograda (kako se navodi u jednom promo tekstu iz tridesetih godina), bude i mesto na kome će biti odana pošta najučenijim srpskim učenim ocima. Tako je 1914. godine postavljen spomenik Dositeju Obradoviću, delo Rudolfa Valdeca, da bi se ovom skupu 1994. godine priključio Jovan Cvijić, ovekovečen radom vajara Ota Loga.

Vremenom su počele da niču zgrade prvo Prirodno-matematičkog fakulteta (danas Hemijskog fakulteta), te Filozofskog fakulteta, čime je studentarija i zvanično preuzela ovaj park. Zbog toga se ovaj park nekada naziva i Univerzitetski park ili Studentski park.

Foto: Milena Arsenić

Modernizacija parka i iznenađenje iz podzemlja 

Iako u samom centru grada i okružen kulturnim svetom, park nije odoleo zubu vremena. Tome je doprinela činjenica da se ovde nalazi okretnica trola i autobusa koji su zamenili nekadašnji tramvaj. Život u parku odvijao se 24 sata dnevno, što je dovelo do toga da je u poslednjim decenijama sve više bio mesto koje se zaobilazi kada padne mrak.

Projekat obnove parka započet početkom prve decenije XXI veka, donekle je rešio ovaj problem i park je posle decenija nebrige zablistao novim sjajem. Uređeno je i zeleno bogatstvo koje se ogleda u 21 vrsti drveća koje se nalaze na ovom relativno malom prostoru.

Ipak, sve ovo nije prošlo bez čuvenih beogradskih kontroverzi. Prva je vezana za odluku da se pristup parku ograniči, odnosno da se kapije obnovljenog parka zaključavaju svakog dana od ponoći do ranih jutarnjih sati. Jedni su se bunili, drugi su zdušno podržavali ovu odluku, a time je Akademski park postao prvi beogradski park “pod ključem”.

Foto: Pavle Kaplanec

Druga nas vraća u vreme nemačke okupacije za vreme Drugog svetskog rata. Naime, na mestu današnjeg dečjeg igrališta u parku, otkrivena je prostorija od oko 80 kvadrata u kojoj se nalazilo podzemno sklonište za nemačke vojnike koji su imali kasarnu u obližnjoj Glavnjači. Pored toga, u parku je tih godina iskopan veliki bazen koji je služio za gašenje vatre u okolnim zgradama u slučaju savezničkog bombardovanja. Još nekoliko godina posle rata u letnjim mesecima ovi bazeni su dopunjavani vodom i služili su kao privremena kupališta. Tako je u neku ruku zaokružen krug – od termalnih bazena do plivačkih bazena, ali je već šezdesetih godina ova praksa ukinuta.

U prethodnim godinama najavljena je još jedna rekonstrukcija Studentskog trga i Univerzitetskog parka kojom je predviđena izgradnja podzemne garaže na ovom mestu, te pretvaranje okolnih ulica u pešačku zonu. A kakve će još tajne iz podzemlja Beograda biti otkrivene ovaj put, ostaje nam samo da maštamo…