Ovaj što je danas „na vodi“, o kom su mainstream pisanije praćene silnim slavopojkama – za taj Beograd znamo da je relativno novijeg datuma. I, dobro, ideja je bila, pošto je grad ionako već na vodi, da to eventualno izgleda još svetskije.

Zapravo, ideja nije sasvim nova, ali je u novijem milenijumu dobila noviji kontekst. Samo, ranije u 19. veku to nije bila ideja u pravom smislu, jer je donekle već bila datost. Isto kao što je bila datost da je Beograd ležao (i leži) na brdima, tako je i prestonica još tada plivala na močvarama i barama.

To je, pak, značilo i da je deo prestonice nalikovao kolekciji dunavskih ostrva. Samo, još jedna sitna razlika bila je u tome što su ona, kao i većina beogradskih bara, u pravom smislu reči bila svetska – jer, nisu se ni nalazila na teritoriji Srbije.

A to je, sa svoje strane, bilo uslovljeno geografsko-političkim okolnostima 19. veka. Srbija se graničila sa Austrougarskom, pa je Beograd, osim brdima, barama, ostrvima i dvema rekama, bio zaogrljen i monarhijom sa kojom je u nekom trenutku bio izazvan da odmeri snage.

Predeli slikani ritovima i kanalima

Bare su, sem toga, bile i na teritoriji grada, a ne samo na bližim i daljim periferijama. Što se gradske teritorije tiče, i dalje su to, naravno, bile lokacije uz obalu.

Jedna takva, i danas verovatno najpoznatija, neodoljivo povlači paralelu sa novomilenijumskim Beogradom na vodi. Samo, i ovde je postojala sitna razlika: bara je isprva bila bezimena, a ime je dobila više iz šale nego iz zbilje.

U prvoj polovini 19. veka, bila je to jednostavno – bara. S jedne strane oivičena mostom na Adi, a sa druge današnjom petljom Mostar, u nekom trenutku je Bara Venecija postala predmet lakrdije starih Beograđana. Ali, ime koje je u drugoj polovini veka dobila više iz šale nego zbilje, zadržalo se i na onovremenim gradskim mapama.

Na njima su manje-više ostale zapamćene i ostale bare, malo udaljenije od samog grada: na primer, Bežanijska bara, koja je Beograd okruživala iz pravca Zemuna. A prekoputa i bliže ušću Save u Dunav, bilo ih je već teže prebrojati.

U suštini, ceo taj potez koji je kasnije stavljen pod grb opštine Palilula, nosio je tada naziv Dunavski rit. Bila je to izdvojena gradska zona, ili bolje reći – močvarna, sa obalom i danas prošaranom kanalima.

U svakom slučaju, verovatno je ovuda bilo lakše veslati nego pešačiti. Pa lagano kroz Bugarsku, Kuzmanovu, Dugu ili baru Malo blato, a onda dalje, između današnjeg trougla Borča-Ovča-Krnjača, ka Velikom blatu, ilti Topoljačkoj bari.

Potonja je 2016. godine dobila i žutu tablu sa natpisom „Zaštićeno stanište“. Dobila je u međuvremenu i privatnog vlasnika, a neće pogrešiti oni koji se ovamo zapute čamcima do nekog od tamošnjih ribnjaka.

Iako je pecarošima ovo mesto skrivena (pri)gradska idila, nekada je ipak valjalo računati na predostrožnost. Nije se bez razloga ovaj potez šarao kanalima, naročito tamo od ’40-ih godina prošlog veka. Dunav je umeo poprilično da naraste, a Krnjača poprilično da mu bude prva na udaru. Kanali su stoga bili prva odbrana od poplava, a deo grada preko puta Dunava više nalik močvari nego naseljenom kutku.

Kada bara dobije ime „Svinja“

Nije tu još bio kraj prigradskim barama: Mesna zajednica Reva, smeštena malo jugozapadnije od Velikog blata, mogla je dobiti ime po istoimenoj bari Reva. A umesto nekada brojnijih kanala bliže Krnjači, dunavsku obalu danas preseca Pančevački put.

Kad bi se umesto sadašnje otvorila mapa iz poslednje dekade 19. veka, našli bi se, osim naziva pomenutih, i neobičniji nazivi nekolicine bara. Vodenička, Vraževa i Svinja bara, na primer, a sve tri bi se morale proći na putu ka Pančevu.

Ove tri su se nazivale drugačije, ali bila je i jedna ista sa četiri različita imena. Široku baru su još nazivali i Dubokom, ili jednostavno – Vodenica ili Popovača. I zaista, nemali deo dunavske obale koja danas formalno pripada Beogradu, bio je pejzaž potopljen vodom, često i prilično nepredvidivom.

I nije tako bilo samo na strani Krnjače i Borče. Da su novobeograđani stanovali tamo gde stanuju danas, možda bi i oni u nekom trenutku morali da prionu na veslanje. Jer, kad bi se Dunav raspomamio, nije uvek birao koju će obalu da poplavi. Tako bi ponekad „pojeo“ i poveće parče nasuprot Velikog ratnog ostrva, sve do grance sa starim Sajmištem. Iz današnje perspektive, u tom slučaju ne bi bio pošteđen ni obližnji Tržni centar „Ušće“.

Veliko i malo, Červenka i Kožara... I sva ostala beogradska ostrva

Na stranu što se svaka od sijaset bara teritorijalno nalazila u inostranstvu, slično je bilo i sa beogradskim ostrvima. To je, uostalom, bila još jedna specijalnost Beograda – kao da je odbijao da igra po pravilima prirode, pa je na jednom mestu okupio reke i bare, ostrva, brda i močvare. I sam je, pak, pre umeo da podseća na poluostrvo nego na grad, a nekolicina današnjih bara ostavlja trag upravo o tome da je to još davnih dana bio grad na vodi.

A gde je grad na vodi – tu je i pokoje ostrvo. Samo, nijedno tehnički nije pripadalo Srbiji zbog one granice sa susednom monarhijom, iako jesu pripadala Beogradu. Ostrva su, kao i bare, bila raštrkana na raznim stranama, pa ih je bilo i duž toka Dunava i duž toka Save.

Pritom, dve reke kao da su se po tom pitanju podelile na ravne časti. Dok su močvare imale tendenciju da nastaju na levoj obali Dunava, ade su se radije raspoređivale na mestima gde grad preseca Sava. Naravno, imao je i Dunav svoje grupice rečnih ostrva (a ima ih i danas), samo što su poneka tih davnijih godina bila tamo gde ih danas nema.

Takav je slučaj, recimo, sa Kožarom i Červenkom (kasnije, Crvenkom). Prvu je prilično uzaludno tražiti na današnjoj mapi, a druga je u međuvremenu izrasla u prigradsko naselje malo udaljenije od Borče. Sa druge strane, i nedaleko od Višnjičke banje je iz reke izranjala Ada Huja, s tim da u to vreme još nije bila spojena sa obalom.

S preke strane je, pak, bilo Veliko, a pored njega Malo ratno ostrvo, koje danas nosi i naziv Konjska ada. Nešto niže na obali Save i ka drugom kraju Beograda, Ada Ciganlija je takođe bila odvojena od kopna. Sa gradom ju je tek ’60ih godina prošlog veka spojio veštački nasip, isto kao i dosta manju Malu ciganliju.

Ada Ciganlija je, sem toga, bila jedno od retkih ostrva koje je u 19. veku pripadalo Beogradu. A Mala ciganlija se kasnije takođe uparkirala pri kopnu, samo na suprotnoj obali Save. Danas bi je retko ko nazvao ostrvom, budući da pre nalikuje produžetku novobeogradskog Bloka 64. Ipak, svoj „ostrvski suverenitet“ je sačuvalo makar jedno ostrvce među njima – i dalje samo rekom okružena Ada Međica.