Igrao je košarku, pevao u horu, kupio aplauze na crkvenoj „bini“ – i četrdesetak godina kasnije primio pravog Oskara. Od svih oskarovaca u istoriji holivudskog filma, jedini je on bio poreklom iz Srbije.

Za Karla Maldena se govorilo da je ostvario američki san. Jedna od poslednjih želja mu beše da se još jednom vrati u Srbiju. I vratio se – ali, ne za života. Nepunu deceniju nakon smrti, 20. novembra 2018., „stao“ je ispred Muzeja Jugoslovenske kinoteke. Gospodskog držanja, u gospodskom odelu i šeširu, takvog su ga zapamtile i „Ulice San Franciska“.

Među javom i med američkim snom

Dve godine ranije, Jugoslovenska kinoteka postala je bogatija za vrednu kolekciju uspomena. Jedna medalja Belog anđela, crkveni orden Svetog Save, zatim pisma sa potpisom Žakline Onazis i Marlona Branda, te zvezda koja je na holivudski Bulevar slavnih utisnuta 1960. godine... I to je samo delić uspomena iz života jugoslovenskog oskarovca, koje su Beogradu skončale po njegovoj želji.

Jednako kao sudbine u filmskim scenarijima ispisana je i biografija Mladena Sekulovića. Na težini joj daje to što je svoj američki san proživeo van televizijske kutije, iako je više od pola života proveo u tuđim ulogama. O takvim trenucima je i sam pisao: „Koliko god da sam hteo da budem običan američki klinac, osećao sam se kao autsajder, razapet između mog srpskog doma i ostatka sveta“.

Taj ostatak sveta najpre beše vetroviti Čikago. Ovde je „običan američki klinac“ rođen 1912. godine, a nasledio je, osim srpskog, i evropsko poreklo: majka Marija beše Čehinja zaposlena kao švalja.

Otac Petar Sekulović je preko bare stigao šest godina ranije. Trbuhom za kruhom i u potrazi za rođacima, napustio je rodnu Bileću. Najstariji od trojice sinova dobio je ime Mladen, a porodica se ubrzo preselila u susednu Indijanu. Pridruživši se doseljenicima iz Hercegovine koji su pristizali između dva rata, Petar je našao posao u čeličani u tamošnjem gradiću Geriju.

Kako je ljuti Turčin pobrao aplauze u božjoj kući

Ponevši u Ameriku i svoje poreklo, Mladenov otac je bio veoma cenjen kao vođa srpske zajednice. Mladen je stasavao upoznavajući kulturu i običaje svoje zemlje: srpski je govorio od malena, odlazio je u srpski teatar i gimnastičarski klub, dok mu je otac u Americi u to vreme osnovao prvo srpsko pevačko društvo.

Mladen je, pak, sa svojom braćom zapevao u crkvenom horu „Karađorđe“. Odatle potiču i sećanja na prve nastupe pred publikom: „Ja sam se tako nekoliko puta godišnje pojavljivao na toj bini u crkvi, gde sam, žgoljav kakav sam bio, glumio zlog Turčina s velikim crnim brcima. Podigao bih mač i vikao ,Napred!’, a za mnom bi u juriš krenulo još troje mršave dece. Tako je počela moja glumačka karijera“.

Najpre je umalo pošao stopama oca. Radio je u istoj čeličani koju je napustio 1934. godine, a potom zaigrao u čikaškom Gudmen teatru.

Ime koje se u svetu filma (nije) pamtilo

Mada nije želeo menjati ime, američki producenti su procenili da je „Sekulović“ previše teško za izgovoriti. Zanimljivo je da je prilikom krštenja u crkvi dobio ime Đorđe, dok su ga Amerikanci, lomeći jezike i na njegovom pravom imenu, oslovljavali kao Malden.

Čikaška škola glume mu je donela i prva velika prijateljstva – najpre sa Marlonom Brandom, sa kojim će kasnije stati pred kameru, a zatim i celoživotno prijateljstvo dugo sedam decenija sa ikonom Kirkom Daglasom. Nakon što je 1937. godine zaigrao i u njujorškom Brodveju, Karl Malden dobija prve (doduše malo zapažene) uloge na filmu.

Naredne godine su mu donele i stvarne i odglumljene role: od učešća u Drugom svetskom ratu, do sitne uloge u drami američke vojske. Sa Brandom je potom zaigrao u „Kafani pored puta“, dok su dvojica slavnih saradnika još uvek bili nepoznati široj publici.

Za glumca koji je u karijeri zbrojao 65 uloga, ovo su bili prilično skromni počeci. Teško da je zvučalo kao ostvarenje američkog sna, sve dok Maldena nisu angažovali neki od tada najboljih holivudskih filmadžija: Henri King, Džordž Kjukor, Luis Majlstoun... Ipak, među poznata imena lansirao ga je jedan od najcenjenijih režisera u istoriji Holivuda i Brodveja.

Dostojanstveni emigrant sa zlatnom statuom

Elija Kazan, i sam dobitnik Oskara za životno delo, otkrio je filmskom svetu ikone poput Džejmsa Dina i Marlona Branda. Za Karla Maldena, prekretnica tada beše ostvarenje „Tramvaj zvani želja“ (1951). Odigravši sporednu rolu negativca, u „običnog američkog klinca“ su bile uprte sve oči Holivuda.

Tada je pokupio i prvog Oskara, dok su kraj njega na dodeli sedeli Lorin Bekol i Hemfri Bogart. Saradnja sa Elijom Kazanom donela mu je još jednu nominaciju („Na dokovima Njujorka, 1954), a još veću popularnost osvojio je u serijama „Ulice San Franciska“ (1972 - 1977) i „Skag“ (1980). A kada se kamere ugase, Karl Malden je ostajao „običan“ gospodin. Čestitost, dostojanstvo i „starinski“ maniri zadržali su ga među glumcima specifičnog kova. Govorilo se za njega i da je sjajan košarkaš: umeo se dohvatiti i košarkaške lopte, a osim sjajnih uloga su ga znali i po neizmernom poštovanju prema svom poreklu.

Prvi i poslednji put u jugoslovenskoj prestonici

Osim Marlona Branda sa kojim je više puta delio filmske kadrove, Karl Malden se našao rame uz rame i sa ikonama jugoslovenskog filma: Pavlom Vuisićem, Petrom Božovićem i Borom Todorovićem. 1982. godine se ponovo pojavio kao srpski emigrant u SAD, ovoga puta u drami „Suton“ Gorana Paskaljevića.

Nije bilo slučajno ni to što je Maldenov junak, Marko Sekulović, „pozajmio“ njegovo prezime. Štaviše, ikona Holivuda bi od scenarista često zatražila da se u filmovima pojavi kakav Sekulović. Otuda su mu i neke od filmskih parola postale zaštini znak: „Daj mi moju kapu, Sekuloviću!“ („Dead Ringer“, 1964), ili „Dodaj mi taj šlem, Sekuloviću!“ („Paton“. 1970). Sa Maldenom su u filmu zaigrala još najmanje dva Sekulovića – jedan zatvorenik i bejzbolski skaut, dok je u „Ulicama San Franciska“ zaposlio i policijskog pomoćnika Sekulovića.

Tako je, snimajući kadrove za „Suton“, najzad posetio i očev rodni kraj. Otputovao je tom prilikom i Beograd, ali se na ove prostore više nikada nije vratio. Ipak, nije propuštao priliku da progovori o svom poreklu, i to uvek uz puno dostojanstva i poštovanja prema ovdašnjem narodu.

Posthumni povratak u Beograd

Dok su Maldenov krug saradnika činila najveća glumačka imena, pojedini su govorili da su upravo od njega mnogo naučili. U međuvremenu, Filmska akademija u Los Anđelesu je 1988. godine dobila svog prvog predsednika poreklom iz Srbije. Malden se pet godina kasnije povukao iz sveta filma, zaokruživši time karijeru dugu preko 60 godina.

Pored sjajnih uloga, Holivud pamti Mladena Sekulovića i kao osnivača najveće umetničke biblioteke u Americi. Nekoliko godina pred smrt, Američko glumačko udruženje mu je dodelilo i nagradu za životno delo. Pre nego što je 2009. preminuo u 97. godini, Malden je priču o ostvarenju američkog sna zabeležio u autobiografiji „Kako sam uspeo“.

Protekla je još skoro decenija dok se ponovo nije vratio u Beograd. Do Uzun Mirkove ulice, pred zgradu Jugoslovenske kinoteke, dovela ga je inicijativa dirigenta Zubina Mehte i producenta Dobrivoja Tanasijevića, još jednog od dugogodišnjih prijatelja. Zauzevši pozu sa plakata na kome sa osmehom krstari ulicama San Franciska, spomenik Karlu Maldenu otkriven je 20. novembra 2018. godine.