U beograadskoj istoriji je mnogo štošta fluidno – menjali su se jezici kojima se priča, ukusi na menijima kafana, menjale su se i granice, jer se Beograd za proteklih vekova prilično rastegnuo. A veći grad znači i zgusnutije stanovništvo, da se i ne govori o dinamičnim transformacijama vizuelnog identiteta. Ali, postoji jedan datum koji je vekovima već statičan: bez izuzetka, gradska slava se uvek obeležava četvrtkom.

Pojedine ulice tog dana nalikuju velikoj svečanosti na otvorenom. Dakako, onaj ko živi u prestonici zna da je povod tome praznik Vaznesenja Gospodnjeg – iliti, Spasovdan, u kraćoj verziji. Crkveni kalendar još veli da se on obeležava 40 dana nakon Uskrsa. A dok se gradom oglašavaju crkvena zvona, manje se priča o tome kako je ova tradicija nastala. Zašto je baš ovaj praznik presudio? I, ništa manje važno: kako je preživeo silne fluktuacije u domenu politike i društvenih potresa?

Za odgovore bi se valjalo vratiti na početak 15. veka.

Beograd, srpski Feniks

Stefan Lazarević je tih godina imao svakojakih briga – mada se ustoličio kao srpski despot, nikako nije valjalo potceniti opasnost koja je nadirala sa juga.

Osmanlije su ostavile sebi svojstveni trag razaranja. Ni Beograd nije bio izuzetak, osim što je bio severnije od ostatka Srpske despotovine. Otuda je despot Stefan presudio da bi Beograd bio idealan kandidat za prestonicu. Trebalo ga je samo obnoviti, jer bi njegov značaj sada bio kudikamo veći.

Obnavljalo se i uređivalo, što, ako se prevede u simboliku, vrlo nalikuje uzdizanju i novom početku. Ako u tome nalazite sličnosti sa izvesnim biblijskim temama – na primer, sa Hristovim vaskrsenjem – to je otprilike to. Pošto je i Beograd išao tim putem, bilo je sasvim prikladno da se za gradsku slavu odabere Spasovdan, praznik Vaznesenja Gospodnjeg.

Crveno slovo za vernike i za ratare

Hrišćanska tradicija je imala važno mesto u Srbiji 15. veka. Propovedala je da je Hristos po vaskrsenju proveo 40 dana među svojim učenicima: poučavao ih je veri, pripremao ih za misiju koja ih čeka, a potom se, u velikom finalu na Maslinskoj gori, uzneo ka nebu.

Apostoli su, pak, ostali sa zadatkom da prenose Hristovo učenje. Vremenom, praznik je poprimio simboliku nade i pobede života nad smrću.

No, kao što na Balkanu obično biva, veliki praznici nisu sačuvali samo crkveno značenje. Spasovdan je, tako, prebojen i narodnim verovanjima, koja vele da su taj dan štovali i stočari i ratari.

Značajan je ovaj period bio, pre svega, zbog nepogoda, oluja i grada. Ne bi li zaštitio useve, narod je u ponekim krajevima Srbije prinosio žrtve. Na livadama, njivama i na krovovima kuća, mogli su se videti mali krstovi od leskovih grančica – sve kako bi se domaćinstva zaštitila tokom godine.

Litije, molitve i „voli me - ne voli me“

Bilo je u Spasovdanu i ponešto „ekstravagancije“, najpre u načinu na koji se obeležavao. Pošto je reč o crvenom slovu, toga dana bi selima i njivama prolazile litije – povorke sa krstovima, ikonama i barjacima. Pa onda, čitanje molitvi, igranje i pevanje, a sve je to neizostavno pratila i prikladna hrana.

Bio je to način da se verski obred obeleži kao događaj koji okuplja celo selo. Doduše, pojedini običaji bi danas delovali neobično, poput onog da na Spasovdan muškarci ne treba da se briju. U ponekim krajevima Srbije se nije spavalo tokom dana, niti su se kupala deca – ali, jesu se organizovala svojevrsna ljubavna gatanja.

Izvesno je da vam je ta igra poznata: uberete cveće, a onda kidate laticu po laticu i govorite „voli me, ne voli me...“. Odgovor je, naravno, otkrivala poslednja latica.

U Beogradu je bilo malo drugačije

Prestonica je, sa druge strane, doživljavala prilično burne epizode. Nije bilo lako u gradu koji je vazda rušen i građen, koji je gledao kako ga svojataju ovi i oni vladari. Shodno tome, bilo je za očekivati da tradicija gradske slave katkad bude isprekikdana.

To nije uticalo na samu ideju – da Spasovdan bude i ostane poseban datum za Beograd.

Ipak, sve do 1938. godine, Spasovdanskim litijama je manjkao jedan od najprepoznatljivijih simbola. Uobičajeno je, inače, da se na čelu povorke istakne jedan barjak. Povorke u Beogradu ga nisu imale – bar ne onaj koji gledamo koju deceniju unazad.

Tradicija je ažurirana u vreme kada Beogradom upravljao Vlada Ilić. Znamo ga kao svojevrsnu prestoničku legendu, naročito u međuratnom periodu – i upravo je Ilić 1938. godine poklonio novi barjak za litiju. Uz povorku je tada „prošetao“ i komad crvenog brokata, teške, skupocene tkanine sa pažljivo odabranim motivima.

Amanet Vlade Ilića

Nije pogrešno primetiti da ovaj barjak nosi dvojake simbole. S jedne njegove strane se nalazi ikona Vaznesenja Gospodnjeg, kao i natpis „Opština grada Beograda 1938“. Sa druge strane – još jedna ikona, prikaz Svete Petke. Uz nju stoji i poruka „„Ko krsno ime slavi, onom i pomaže“.

Bio je to zgodan 2 u 1 spoj: Vaznesenje beše slava Beograda, a Sveta Petka je bila krsna slava gradonačelnikove porodice.

Iste godine, prestonicom se toga dana slivala kolona ljudi. Sveštenici i vojnici, đaci i silni građani, pevačka društva i horovi. Otišlo se do spomen-kosturnice branilaca Beograda iz Velikog rata da se polože venci, a potom i na liturgiju koja je služena u Vaznesenjskoj crkvi.

Kada je svečana povorka krenula kroz grad, pridružili su se ljudi sa svojih prozora i balkona. Litija je zasuta žitom i bombonama, a svi su imali jednu želju, ne toliko drugačiju od one koja je i vekovima ranije pratila Spasovdan: da godina bude srećna, uspešna i rodna.

Duga, tiha pauza

Još jedan detalj je nekako ostao na istorijskim marginama. Proslavu Spasovdana te 1938. godine organizovao je, između ostalih, i pesnik Sima Pandurović.

Pandurović je u to vreme bio rukovodilac Kulturnog odseka Opštine Beograd. Njegov angažman je govorio o tome da je gradska slava imala značaj i kao kulturni događaj, a ne isključivo verski. Ali, i to je postalo manje važno usled svega što je čekalo Srbiju i Beograd. Izbijanjem Drugog svetskog rata, a zatim i promenom vlasti, gradska slava je stavljena na čekanje – do daljnjeg.

Kumovalo je tome ponajviše socijalističko uređenje: verske manifestacije, pogotovo javne, skrajnute su i zaboravljene. A kada se 1993. godine ponovo vratila na ulice, uz Spasovdansku litiju je ponovo prošetao veliki, crveni barjak – isti onaj koji je Vlada Ilić poklonio još 1938. godine Za sada, sva je prilika i da više ne planira da „ode“.

 

 

link link