Da će od nekadašnjeg esnafskog stecišta uskoro postati trg, znalo se već početkom ’50-tih godina. To je ujedno značilo i ponovno prekrajanje planova: nestale su tramvajska okrentnica i zgrada Okružnog suda, a zatim i ograde pred Narodnom skupštinom i Starim i Novim dvorom.

Kako je trg radničke klase ostao bez radničke klase

Simbolično, ovim potezom se brisala nejednakost između naroda i vlasti. Što se samog trga tiče, gradski oci su želeli napraviti mesto na kome će se okupljati radni narod. Ponovo u duhu vremena, nadenuto mu je ime Trg Marksa i Engelsa, pa tako ovo beše i prvi socijalistički trg u Beogradu.

U skladu sa tadašnjom ideologijom, okolne fasade dobile su jasne obrise socrealizma. Idejno rešenje osmislio je arhitekta Hranislav Stojanović, predvidevši da se spomenik Karlu Marksu i Fridrihu Engelsu ogleda u vodi fontane.

Ovaj predlog, međutim, nikada nije zaživeo. Ipak, trg je dobio vodoskok i „tepih“ sa pločama od crvenog granita i belih mermernih traka. Uskoro se ispostavilo i da su Beograđani novom trgu spontano dodelili funkciju koja mu nije bila predviđena: umesto radničke klase, na njemu su počeli da se okupljaju četvorotočkaši.

Foto: Fortepan/Fortepan

Sudbina trga koji je slučajno postao parking

Od planiranog prvog i najvećeg socijalističkog trga, prostor pred Domom sindikata postao je najveće parkiralište u Beogradu. Uporedo sa time raslo je i nezadovoljstvo, kako samih Beograđana, tako i gradskih urbanista. Do ’70-tih godina prošlog veka, na dnevni red su došli novi predlozi za preuređenje, a reč su, pre svega imale gradske arhitekte.

Od svega što bi se moglo naći na ovom parčetu Starog Grada, jedni su glasali za pešačku zonu, a drugi za stanicu metroa. Jedino oko čega su svi bili složni jeste da bi neplanirani parking trebalo izmestiti. Intervenisao je u to vreme i jedan od najslavnijih Beograđana: Đoko Vještica, legendarni radio voditelj, udesio je da se na trgu posade platani.

Najneobičniji predlog dao je arhitekta Bogdan Bogdanović. Da je njegova ideja zaživela, na trgu bi se, osim puzavice na Domu sindikata, verovatno i danas nalazilo veštačko brdo sa drvećem, visine oko 10 ili 12 metara. Uprkos brojnim raspravama i predlozima, naposletku je jedini trag socijalizma na trgu ostalo njegovo ime.

Foto: Fortepan / Ungvári György

Dani spontanih koncerata i svetlećih obeliska

Za razliku od radničke klase koju su odmenili okupljeni automobili, na Trg Marksa i Engelsa je s vremena na vreme ipak dolazila veća publika. Još davne 1961. godine, nakratko je okupio takozvane Đokiste – vatrene obožavatelje Đorđa Marjanovića, koji je Beograđane oduševljavao svojim zviždukom u osam.

Fanovi su ovoga puta bili, najblaže rečeno, kivni. Naime, očekivali su da te godine „Zlatni mikrofon“ bude dodeljen njihovom mezimcu, ali je priznanje otišlo nekolicini drugih izvođača. Ovakva nepravda izvela je oko 7 hiljada Dokista na trg ispred Doma sindikata, gde su na dva sata zaustavili gradski saobraćaj.

Situaciju je spasao sam Marjanović: popevši se na krov čuvenog fiće, odobrovoljio je svoje poštovaoce spontanim koncertom. Iste godine u septembru, na trg je postavljena i privremena maketa obeliska. Povod tome bilo je održavanje Prve konferencije nesvrstanih, a obelisk je svetleo sve do završetka manifestacije. Maketa je nakon toga razmontirana, a obelisk je ponovo izgrađen. Novo mesto je našao u parkiću kod Brankovog mosta.

Nikola Pašić, napokon na svom postolju

Dok ga je obelisk krasio nepunih nedelju dana, Trg Marksa i Engelsa zadržao je svoj naziv još naredne tri i po decenije. Sadašnje ime dobio je 1997. godine, o čemu je odluku donela Skupština grada.

Iste godine su se izmenjala još neka imena u okolini. Nekadašnji Bulevar Revolucije postao je Bulevar kralja Aleksandra, a ulica Moše Pijade ponela je ime Dečanska. Trg je do tada već mogao da odahne i od najezde četvorotočkaša, a umesto nekadašnje Agrarne banke, kraj trga se uselio Muzej istorije Jugoslavije.

U međuvremenu, 21. po redu gradonačelnik Beograda dobio je 1998. godine i svoj bronzani spomenik. Osim što je jedan od najvećih, Trg Nikole Pašića ujedno je i najmlađi trg u Beogradu. Beograđanima je, pak, trebalo vremena da se priviknu na novine – mada je i prethodni naziv trga otišao u istoriju, oni stariji su ga, već po inerciji, i dalje pamtili po starom imenu.