Zdanja koja su na Dedinju izgrađena između dva rata – njih nekoliko desetina – ponela su zbog svoje autentičnosti i veliku arhitektonsku vrednost. Najstarija među njima dobila su status zaštićenih spomenika kulture. Gotovo ceo vek kasnije, ubeležene su i na listu turističkih atrakcija.

Utočište kraljeva, elite i diplomata

Raskošni prestonički kraj postao je još raskošniji nakon Drugog svetskog rata. Pripadnike kraljevske elite odmenio je, takoreći, ostatak beogradskog krem de la krem. Savremenije zgrade isprva su nicale na obodima naselja, a potom i uz nekoliko glavnih ulica. Nisu bile ništa manje raskošne, ali su svakako Dedinju donele veći urbanistički značaj. No, kako je gradio i tradiciju najelitnijeg dela grada, po tome se izdvajao od ostalih. Rezidenti nekadašnjeg Dedenberga bile su mahom javne ličnosti beogradske, a ovde bi se, makar u porodičnom okruženju, donekle sakrile od očiju javnosti. Kao što je ostalo do danas, od znatiželjnih pogleda čuvale su ih visoke kapije i ograde, a gradsku vrevu prigušivali su gusti redovi zelenila.

Otuda na Dedinju i izvesni izvangradski utisak, još više izražen time što i danas ovde žive najbogatiji Beograđani. U međuvremenu je utvrdio i status diplomatskog naselja, jer su se na istočnoj njegovoj strani skućili predstavnici svetskih zemalja. Osim ambasadorskih rezidencija, u Diplomatskoj koloniji se nalazi ubedljivo najveći broj stranih ambasada: SAD i Meksika, Švedske, Danske, Ukrajine i Rumunuje, kao i zemalja dalekog istoka i zapada – Kine, Indije, Indonezije i Izraela, Koreje, Palestine, Libije, Irana i Iraka, Alžira, Zimbabvea, Čilea, Malezije, Portugala i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Foto: Pavle Kaplanec

Popularni toponimi i kulturne atrakcije Dedinja

Vremenom su se oko Dedinja proširile i prvobitne granice naselja. Sa istoka ga okružuje Topčiderska reka, sa zapada Banjička šuma, a sa juga padina Topčiderskog brda. Tokom poslednjih nekoliko decenija, severni deo naselja se protegao do Senjaka, Mostara i Prokopa, dok je raskrsnica najprometnijih ulica – Bulevara kneza Aleksandra Karađorđevića, Neznanog junaka, Teodora Drajzera i Ljutice Bogdana – postala svojevrsni centar naselja.

Još jedno urbanističko „doterivanje“ usledelo je poslednje decenije prošlog veka. Starije, predratne vile dobile su društvo modernih, te se u ovom delu prestonice nastanio i deo najbogatijeg džet-seta. I mada se u njemu nalazi i nekoliko obrazovnih ustanova (IV beogradska gimnazija, Viša škola za obrazovanje vaspitača, Škola za dizajn...), sinonimi elitnog naselja ostale su privatne elitne kuće.

S obzirom na (materijalni) status većine rezidenata, među asocijacijama za one van džet-seterskih krugova su prostrana imanja, raskošne fasade i fontane u dvorištima vila. Time je Dedinje još više dobilo na popularnosti, a VIP ličnostima beogradskim postalo je idealno za večernje izlaske.

Ovde su svoju šansu videli i gradski investitori. Graditi poslovne i ugostiteljske objekte bio je pun pogodak s obzirom na bogatu klijentelu. Po tome se izdvojilo i par beogradskih toponima svojstvenih ovom delu grada: pored Cecine kuće tu je i deo kružnog toka Kod Pinka. Ipak, adrese na Dedinju, pored džet-seterske, imala je i srednja klasa, koja se ovde počela nastanjivati dolaskom komunizma.

U zgradama koje su se tada gradile, stanovi su bili namenjeni uposlenicima na državnim jaslama. Asocijaciju na eks-jugoslovenske zaostavštine nosi i Kuća cveća, koja je uz Muzej istorije Jugoslavije jedna od najposećenijih atrakcija.

Od institucija koje Beograđani, pak, ne posećuju rado je i KBC „Dr Dragiša Mišović“. Kad je o popularnijim toponimima reč, prilična gužva se ume stvoriti na stadionima Delija i Grobara. Dedinje je ostavilo mesta i za ljubitelje prirode, pa je beogradski Hajd park, kao imenjak londonskog, jedno od omiljenih šetališta Beograđana.

I mada je mahom poznato po VIP rezidentima, elitno prestoničko naselje svakako nosi i kulturno-istorijski značaj. Priroda ga je učinila jednim od najlepših delova grada, u kom se vekovima unazad susreću istorija, tradicija i luksuz.