Samo neko ko u tančine poznaje deo istorije jugoslovenskog vazduhoplovstva, znaće tačno u šta gleda kada se nađe u Zemunu, pred Manastirom svetog arhangela Gavrila. Na licu mesta, a iza uredno podšišane žive ograde, stala je jedna baštica – biljčice i cveće kakvo bismo uglavnom videli u komšijskom dvorištu ili na balkonu. A odmah uz njih, raspeće Isusovo ušuškano u jedan poveći pravougaonik od kamena.

To što bi na prvi mah podsetilo na okamenjeni spomenik, ne liči sasvim na spomenike kakvi se viđaju u okolini manastira. Osim Hristovog raspeća, prvo što pada u oči je isklesana ženska prilika sa jagnjetom u naručju. Ali, tek se na bliži pogled razaznaje sva raskoš ovog pravougaonika: mnogo ornamenata, kitnjasto izrezbarenih ispod i sa obe strane raspeća. A poviše Hristove glave, figure sa izrazima lica gotovo groteskno izobličenim.

Tek se za njih razaznaje da kvare inicijalni dojam: manastiri su, inače, mesta koja odišu mirom, pa prikaz uplašenih, unezverenih figura kao da krije nešto apokaliptično. Bez mnogo preterivanja, tako i jeste izgledala prva dekada decembra 1988. godine.

Kobni zimski dan: spašavanje golog života pod ruševinama

Apokaliptični scenario ovoga puta nije imao veze sa Beogradom – bar ne direktno i ne odmah. Jugoistočno od glavnog grada, na udaljenosti od 2.000 i kusur kilometara, šteta je čekala da bude procenjena nadomak glavnog grada Jermenije. Sedmog decembarskog dana 1988., deo tamošnjeg stanovništva odbrojavalo je poslednje sate u svojim domovima.

Nakon velikog zemljotresa nadomak Jerevana, taj deo uopšte nije bio mali. 25 hiljada duša je poginulo, a sa teškim telesnim povredama se brojalo više od stotinu hiljada Jermena. Oni koji su nekako sačuvali glavu i goli život, mogli su samo da gledaju hrpe betona koje su nekada bile njihove kuće.

Takvih je bilo najviše – čak pola miliona. Sreća u nesreći (ako se uopšte tako može reći) beše to što Jermenija nije bila tek neka mala državica na istoku. Pripadala je Sovjetskom Savezu, a tadašnji premijer SSSR, Mihail Gorbačov, razglasio je poziv u pomoć.

Vežite se, polećemo

U godinama kada je SSSR još uvek bio u jednom komadu, ovakvu pozivi u pomoć nisu ostajali bez odjeka. Odazvale su se zemlje širom sveta i počele da šalju spasioce, medicinske timove, hranu, lekove i šatore. Tadašnja Jugoslavija bila je među zemljama koje su odmah odgovorile na apel i počela da priprema jednu poveću pošiljku.

Da bi se humanitarna i medicinska pomoć dopremila do Jerevana, angažovana je Jugoslovenska Narodna Armija. Transportni avion je bio logičan izbor, pa je pala odluka da to bude kargo letelica „Antonov 12“. Mislilo se, potonja je bila pouzdana, jer je godinama služila u transportnim i vojnim misijama. Sada joj je dodeljena i spasilačka, da preveze prvu pomoć i potrepštine za povređene koji su prekonoć ostali bez ičega.

U nemilosti sila nebeskih

Mesto poletanja je bio aerodrom u Skoplju, a tamo su se našli i iskusni članovi posade: pilot potpukovnik Predrag Marinković, koji je letelicu poznavao kao svoj dlan. Uz njega su bili piloti Vladan Erčić i Milenko Simić, zatim navigator Milan Mičić, te još dva mehaničara – Milisav Petrović i Boriša Mosurović. Ovoj šestorki se pridružio i Jovan Zisov, radio-telegrafista. Rutinski let, utabana vazdušna putanja i nijedan razlog da bilo šta krene po zlu.

„Antonov 12“ je, zapravo, tako i započeo putešestvije. Nevolje su počele da se naziru nakon približavanja Jermeniji – loša vidljivost i nagomilani oblaci. Pilotima to, doduše, nije bila nikakva nepoznanica, jer su prošli školu i iskustvo sa letenjem u svim vremenskim uslovima. Ali, 11. decembra 1988., negde između ponoći i jedan čas, dogodio se preokret koji do dana današnjeg nije u potpunosti razjašnjen.

Nedaleko od Jerevana, na obali reke Kamah, „Antonov 12“ se survao i na licu mesta odneo sedam života.

Još jedna tragedija se nakalemila na grad koji je već bio devastiran zemljotresom i zatrpan ruševinama. Humanitarna misija je okončana katastrofom, a dok su lokalne spasilačke ekipe još izvlačile Jermene iz hrpa betona, vest o pogibiji jugoslovenskih pilota stigla je i do Beograda.

Krst, krici i jagnje

Kitnjasti krst i nekolicina prestravljenih lica – na prvi mah deluju suprotstavljeno, ali svedoče o istoj, na mnogo načina i podeljenoj tragediji. I danas stoje pred manastirom u Zemunu, kao sećanje na desetine hiljada ljudi bez krova nad glavom, ali i na članove posade „Antonova“ koji su želeli bar malo tim ljidima da olakšaju. Tradicionalni jermenski stil je presudio izgledu ovog spomenika – Jermeni takva obeležja nazivaju hač-kar (krst kamen) i ona su vekovima prisutna u jermenskoj kulturi.

Otuda i onoliko ukrasa, isklesanih rukama umetnika Rubena Nalbandijana. Ali, Nalbandijan je ostavio i podsetnik na strahotu kroz koju je njegov narod prošao tog decembarskog dana. Zemljotres koji se dogodio krajem te 1988. godine bio je jedan od najrazornijih u istoriji tog regiona. Nije patio samo Jerevan, već i gradovi poput Spitaka i Leninakena – bili su gotovo sravnjeni sa zemljom, sa bilansom koji je brojao na desetine hiljada preminulih.

Ali, kao kontrast preplašenim likovima „zamrznutim“ u kamenu, stao je i drugi podsetnik na katastrofu: jagnje u ženskom naručju. Hrišćanske tradicije vele da je jagnje simbol nevinosti, žrtve i stradanja – baš kao što je to bila i sedmočlana posada aviona „Antonov 12“. I mada je „glavni“ ovaj u Zemunu, još jedan hač-kar postoji i u Novom Sadu.

Zemlja u kojoj su jugoslovenski piloti izgubili živote takođe im je, na isti način, odala poštu. Kraj obale reke Kamah, na mestu gde se njihov avion srušio, pre više od tri decenije je podignut veliki spomenik. Simbolično, poneo je naziv „Slomljeno krilo“. Osim stotina kilometara koji ih razdvajaju, oba obeležja – i u Zemunu i nadomak Jerevana – dele i pitanje na koje nikada nije pronađen odgovor: zbog čega se „Antonov 12“ tog kobnog dana survao u smrt.