Postoje ulice, prolazi, parkovi, delovi grada kroz koje svakoga dana prolazimo a možda i ne znamo kako se zovu ili… kako su se nekada zvali.
Jer, kako je Beograd rastao i stanovništvo bujalo, tako su nekada dobro poznati lokalni nazivi zamenjeni novim, posebno u vreme kada je opština beogradska preuzela na sebe zadatak da uvede red u lavirint sokaka i uličica, te ih nazove, možda, prigodnijim imenima.

Jedan od najzanimljiviji popisa toponima starog Beograda ostavio je književnik Milan Đ. Milićević u tekstu koji je objavljen "Godišnjici Nikole Ćupića" iz daleke 1903. godine. Ovo su neki od njih:

Tri ključa

Jedan od toponima koji se sačuvao do danas, ali u sasvim drugom svojstvu jeste "Tri ključa". Sigurno znate i gde se nalazi, ali naziv vam nekako izmiče.

U pitanju je park na kraju današnje Sarajevske ulice, koji se proteže od krivine koja spaja Sarajevsku i Savsku ulicu do Mostarske petlje. Nekada je ovo bila daleka periferija Beograda poznata po zanatlijama, kojom su domnirale kafana "Lepi izgled" i radnjica na kojoj su bila naslikana "tri ključa i ozgo kruna". Vremenom se kruna nekako izgubila, a potom i bakalnica, da bi na kraju čitav ovaj kraj između Mostara i Železničke stanice poneo naziv Tri ključa.

Prelaz od niza udžerica i magaza do parka desio se tridesetih godina XX veka kada je u Beogradu za kratko vreme izniklo 14 parkova i skverova. U narednim decenijama, ovaj park i čitav kraj I pored sređivanja su bili poznati po širokoj lepezi živopisnih stanovnika koji su u Beograd dolazili sa velikim očekivanjima. I dok su neki u velikom stilu savladavali kako najpoznatiju beogradsku uzbrdicu, Balkansku, tako i onu drugu, statusnu i sticali ime i imanje, većina je ipak ostajala da tavori na periferiji sličnoj onoj oko parka "Tri ključa". Još dugo posle Drugog svetskog rata ovde su se mešale udžerice sa ćeramidom i modernije zgrade, da bi u proteklim godinama, možda baš na mestu bakalnice "Tri ključa" nikao i moderni neboder. 

Sedam kuća

Naziv kvarta Sedam kuća danas je zamaskirano sa nazivima nekoliko delova grada. Ime je dobio po sedam kuća koje su u jednom trenutku nikle na ovom pustom i močvarnom polju.

Što se tiče lokacije, Milićević navodi da se "Sedam kuća zove se kraj Beograda baš od Laudonova šanca na carigradskom drumu". Naizgled jasna odrednica koja je bila više nego poznata starim Beograđanima, ali nama predstavlja pravu glavolomku. Da li je u pitanju leva ili desna strana Carigradskog druma, danas Bulevara kralja Aleksandra? Bliže ili dalje od grada?

Iz kasnijih zapisa, očigledno je da se ovaj naziv menjao i proširivao, ali da je svakao oznavačavao još jednu daleku periferiju Beograda koja se prema jednom zapisu nalazila "na pola sata hoda od vračarskog kvarta" i da je bilo prilično močvarno i slabo naseljeno. Još jednu smarnica za utvrđivanje položaja je činjenica da su se na ovom uzvišenju nalazila Karađorđeva artiljerija kojom je gađao Beograd za vreme opsade. Danas se uzima da su se voždove jedinice nalazile na mestu zgrade opštine Voždovac koja je po ovom događaju i dobila ime. Tu je informacija o novom bunaru koji je iskopan na granici naselja Neimar i Sedam kuća, kao i činjenica da se kvart nalazio "iza Đerma" i Trkališta.

Ugrubo govoreći, može se zaključiti da je ovaj deo grada obuhvatao u raznim periodima područje, manje ili više područje sa desne strane Bulevara i protezalo se od Smederevskog Đerma, preko Crvenog krsta, kraja uz Južni bulevar do Ustaničke ulice. 

Liman na Savi

Ako danas kažemo "Liman", prva asocijacija je naselje u Novom Sadu. Međutim, liman nije ništa drugo do naziv za prostrani rukavac, kojima su i Sava i Dunav obilovale. Jedan od takvih rukavaca nekada se nalazio na području Savamale, negde između današnjeg BAS-a i Karađorđeve ulice. Ovaj kraj bio je mahom naseljen Turcima i bosanskim trgovcima, koji su ovde imali svoje vezove i magaze u kojima je smeštana roba prispela brodovima niz Savu.

I dok su bosanski trgovci svoja dokumenta predavali službenicima srpske uprave grada, Turci baš i nisu bili voljni da dozvole i takse daju Srbima, već su ih plaćali isključivo službenicima u službi beogradskog paše. Ovo je vremenom dovelo do međusobnih trvenja i sukoba u koji su tinjali početkom 60. godina XIX veka. Tokom jedne od svađa, situacija se toliko zaoštrila da su Turci naredili bombardovanje beogradske varoši sa Kalemegdan.

Ovo je bio tek uvod još veće sukobe čija je eskalacija bio događaj kod Čukur česme, 1862. godine. Posle ranjavanja srpskog dečaka od strane Turaka, uznemireni Srbi su se digli na oružje kako bi jednom za svagda izravnali račune zbog skoro svakodnevnog turskog zuluma. Liman se još jedom našao u središtu zbivanja kada su se Turci povukli u Limansku džamiju odakle su pucali na okupljeni narod. Samo zahvaljujući pribranosti jednog od srpskih prvaka sprećeno je veće krvoproliće. Napadači iz džamije su propušteni ka Tvrđavi, odakle je, i pored ovog čina pomirenja, nastavljeno bombardovanje grada.

Kasnije je ovaj kraj postao sedište bogatih bosanskih trgovaca i postao nadaleko poznata Savamala. Tu se nalazila i kafana "Liman na Savi" za koju se trvdilo da je u vlasništvu Kapetan Miše Anastasijevića. Limanska džamija i ostatak Limana porušeni su prilikom izgradnje Mosta kralja Aleksandra i pristupnih puteva.

Rupa vračarska

Sigurno najpoznatija beogradska rupa je Mitićeva rupa. Pri tom, nalazi se i na samoj granici Vračara. Ali, ovde se ne radi o njoj već o jednom kazamatu nastalom sredinom XIX veka. Naime, u vreme smene dinastija, ovaj put sa Obrenovića na Karađorđeviće, udarna pesnica Ustavobranitelja bio je Toma Vučić Perišić. Poznat kao prek i osvetoljubiv čovek, iskoristio je više nego kreativan način da se obračuna sa pripadnicima gubitničke dinastije. Kada je 1842. godine sa svojom vojskom zaposeo na Vračar, uhapšene pobornike Obrenovića potrpao je u rupu pored kuće profesora Isidora Stojanovića.

Kuća se nalazila na zapadnoj strani Vračarskog platoa, negde oko današnje Slavije i bila je jedna od retkih na tom prostoru. Pomenuta rupa služila je za kopanje zemlje za naboj od koga je kuća bila napravljena. Zvala se još Trkićeva rupa, po "nekom Trkiću iz Šapca" koji je prvi u njoj završio.

Pošto bi zatvorenici neko vreme "odležali" u rupi, gospodar Toma naređivao bi da se izvuku i zatvore u kuću, stavio bi potom svakom u ruke Ustav i ostavio ih da pročitaju "kako bi uvideli svoju grešku".

Nušić je kasnije zapisao da je na mestu znamenite rupe kasnije nikla kafana "Kod nemačkog cara", koja je bila okupljalište nemačkih naseljenika. Kafana je bila poznata po bisti cara Vilhelma u bašti i prečanskim specijalitetima. Vračarska rupa, pričalo se, iskorišćena je za zidanje podruma pića kafane. Kafana "Kod Nemačkog cara" nalazila se u Garašaninovoj ulici, danas Svetozara Markovića, na samo stotinak metara od one Mitićeve rupe. Slučajnost ili čuvena beogradska istorijska ironija, ko zna?

 

Ovo je samo deo priče od zaboravljenim beogradskim toponimima. O drugima, sledeći put.