Jedna je Ada Ciganlija, rekli bi oni upućeni u najdraža beogradska letovališta. I ne bi rekli ništa pogrešno, ako je bar suditi po mravinjaku koji u letnjim mesecima običava da se usidri nadomak ušća Save u Dunav.

Po ovoj adi je i jedan beogradski most dobio ime, ali čak i Beogrđani ponekad zaborave da je najpopularnija ada (uz dodatak nekoliko manjih na reci koja prestonicu deli na pola) pomalo zaklonila vidik ka jednom usamljenom poluostrvcetu. Tačnije, ponekad se na njega zaboravi, a ponekad se za ovo poluostrvce ni ne zna da postoji.

A ime mu je i prikladno s obzirom na dimenzije i popularnost. Poput „velike“ Ade Ciganlije, i ono deli slične priče o nekim mračnijim trenucima prošlosti. U isto vreme, nosi i prećutni pojam utočišta, jer je makar delimično odvojeno od samog grada. Tako je, srazmerno svojoj veličini, u kartama upisano kao Mala Ciganlija.

Između industrije i divljine

Ako je i ostala zaklonjena pogledima, to je moglo biti stoga što nemaju svi Beograđani naviku da zalaze po manje poznatim lokalitetima, a na kojima se sastaju komadići prirode i istorije. Ovaj se usidrio na pomalo pustoj gradskoj tački – nadomak „Parka republike Srpske“, na novobeogradskoj obali Save. U nekom smislu bi se mogao nazvati i jednom od beogradskih „granica“, gde kej ustupa mesto industrijskoj zoni.

Ako bi se na nju gledalo sa strane gde se sužava u špic, Mala Ciganlija bi odala utisak tihog, pomalo divljeg komada tla. Izdaleka bi se učinila i prilično pustom, ili bi takav utisak stekao neko ko ne zna da se ovde usidrio „Akademski jedriličarski klub“.

Poklonici ovog sporta, da bi stigli do svojih brodića, moraju i da puste korak okolo-naokolo. U tom kruženju će taman obići celo poluostrvce, jer do ulice Bežanijski zimovnik, koja preseca Malu Ciganliju, stiže se preko Savskog nasipa.

Iako joj je „vrh“ prilično miran i sa pogledom ka centru grada, Mala Ciganlija je dobrim delom ostala u onom industrijskom kutku. Otuda se ovde usidrio i kompleks obližnjeg Brodogradilišta, koje je nekada odzvanjalo čuvenijim imenom „Tito“. I dok sa jedne strane uranja u reku, sa druge je ostala zalivena betonom.

Na ovom mestu, spletom njegovog položaja i urbanističkih planova, susrele su se industrija i reka. Ona prva je ostavila karakteristične betonske otiske poput skladišta, građevinskih mašina, sala i zimovnika za brodove. Po tom pitanju je Mala Ciganlija platila danak razvitku grada – rečno ostrvo koje je nekada bilo odsečeno od Novog Beograda, preinačeno je u veštačko poluostrvo.

Obala obavijena tišinom

I da nisu sasvim upoznati sa time da Mala Ciganlija uopšte postoji, vrlo je verovatno da su je Beograđani videli makar izdaleka – i to prelazeći neki od mostova preko Save. Najbliži joj je, svakako, Most na (velikoj) Adi, koji i sam prelazi preko Male Ciganlije.

A ona sa svoje strane drži stubove Novog železničkog – iliti, Hajdinovog – mosta. Iako su ga industrija i priroda u početku prilično dobro skrivale, poluostrvce s preke strane velike ade je ipak počelo da okuplja svoje posetioce.

Nije ih, osim jedriličara, bilo mnogo, jer je ovaj kutak između Gazele i novobeogradskog Bloka 70 po pravilu bio i ostao nevidljiv. Pritom, industrijska groznica koja je zahvatila grad od sredine prošlog veka, takođe se u međuvremenu stišala. Mala Ciganlija je tako ostala poludivlja, a sa ostatkom Novog Beograda ju je manje-više spajao jedan drum.

Ponešto od industrijskog nasleđa je ustupilo mesto tišim i skromnijim kompleksima. Mala Ciganlija je preuređena u odredište za odmor, pa se na njoj izređalo ponešto ugostiteljskih i kulturnih objekata. I onim drumom što je spaja sa ostatkom grada, ljudi su uglavnom počeli da dolaze ne bi li pobegli od uobičajenih velegradskih nuspojava: gužve i zakrčenih puteva, ljudi i velegradske buke. A na ovo mesto ko dođe, pa se još zavali uz šolju kafe u neki od restorana uz savsku obalu, i sam postaje, umesto pomalo nervoznog učesnika gradskog života, posmatrač kome zvuci grada dopiru tek izdaleka.

Mala ada, velika džungla i veliki, strašni rat

Urbanizacija je učinila da mala ada postane manje divlja, ali je time zapretila da izbriše i njenu ionako zaboravljenu prošlost. Ni to nije sasvim za zameriti, jer bi za poneke istorijske epizode većina volela da se nisu ni dogodile. A pre više od stotinak godina, dok je još bila odsečena od obale, Mala Ciganlija je sakrivala i deo odbrambenih snaga ratom zahvaćene zemlje.

Tokom Prvog svetskog rata je ovo bilo idealno mesto za sačuvati živu glavu. Štaviše, ade duž savskih obala su poslužile kao važne linije odbrane, a ako je Mala Ciganlija u ičemu prednjačila, bile su to teške i krvave borbe.

Nije tada bilo mostova koji su spajali ova dva dela obale, ali je bilo protivničkih pogleda koji su ih još više udaljavali. Mala Ciganlija je možda bila divlja i pusta, ali je baš zato tokom ratnih godina preinačena u svojevrsni vojni stacionar. Kao zaklon su poslužila stabla, ali su zaklonila i potencijalnu pretnju.

Po tome je ovo poluostrvce dostiglo onu drugu Adu Ciganliju – ne po veličini, već po činjenici da su obe bile na meti žestokih neprijateljskih napada.

U tim godinama je i Mala ciganlija postala centralno mesto sučeljavanja dveju vojski. Jedino strašnije od toga što su bile odsečene od ostatka kopna, bile su borba prsa u prsa. Srpska vojska je imala bajonete i bombe, a austrijska – artiljeriju. Da se pobegne, nije se imalo kud, osim kroz džunglu obraslu grmljem.

Proći će još 4 godine teških okršaja ne bi li se Beograd najzad pružio na levu obalu Save. Austrijanci su na Veliku i Malu Ciganliju udarili u jesen 1914., a zatim i 1915. godine. Prodirali su iz pravca Srema, ali je srpska vojska na Maloj Ciganliji bila odlučna u odbrani čukaričke obale.

Kada je 1918. godine najzad proglašena pobeda, postalo je jasno kakve su bile razmere četvorogodišnjeg rata. Na Maloj Ciganliji su ostali samo oni koji nisu preživeli – i Srbi i Austrijanci. Veliki rat, iako je iznedrio velike heroje, na dve savske obale je ostavio dva Ostrva smrti.

Ovako se „tepalo“ i Maloj i Velikoj Adi pre nego što je Mala Ciganlija zakoračila u industrijsku eru. Time su delimično obrisani tragovi nekadašnjeg stradanja, a tragove industrijskog prosperiteta – bar na ovoj gradskoj tački – zaklonila je tišina novobeogradskog poluostrvceta.

Hrabrost onih postradalih vojnika zato je pomalo nepravedno zaboravljena. A sa njima je Beograd popunio još jednu važnu stranicu istorije, bez koje danas ne bi trepereo svetlima velegrada.