Zatražite li od veb pretraživača da vam izlista fotografije Slavoljuba Stefanovića Ravasija, sveznajući internet će posle nekoliko redaka učitati jedno od najpoznatijih lica jugoslovenskog novog talasa. U ovdašnjoj popularnoj kulturi, darovitoj Margiti Stefanović pošlo je za rukom da zaseni ime svoga oca. U istoriji jugoslovenskog pozorišta i televizije, Slavoljub Stefanović Ravasi bio je upisan još pre rođenja jedne od najtragičnijih diva rokenrola.

Do beogradske Akademije umetnosti, a potom i Televizije Beograd, vodio ga je pomalo neutaban put. Kao studentu režije isprva mu nije polazilo za rukom da odgonetne da li je pozorišna scena zaista „njegovo“ mesto. Tragajući za tim mestom, postao je i jedan od pionira dramske i televizijske režije.

Prvi let na daskama koje život znače

Na svoju skromnu porodicu, majku pralju i oca bravara, Slavoljub je ostao večito ponosan. Rođen je 1927. godine u Čačku, ali uz trojicu braće i majku koja je samo 7 dana po njegovom rođenju ostala udovica, iz detinjstva je većinom poneo uspomene na stasavanje u oskudici.

Već kao školarac je svoj pogled počeo da upire ka nebu – maštao je o tome da postane vazduhoplovac, što mu je i kasnije ostavilo interesovanje za nauku o letenju. Ipak, sa visina ga je još koju godinu ranije spustio stariji brat Siniša. Petogodišnjeg Slavoljuba je odveo na amatersku pozornicu, gde je zbunjeni dečak saznao da uloge na sceni ne moraju biti iste kao u stvarnosti. Iz ove glavolomke ga je trglo još jedno „spuštanje“: nakon rane smrti majke zatiče ga i Drugi svetski rat.

Pošao je tada za bratom i sestrom u Skopje, gde je Siniša već imao angažovanje kao profesionalni glumac u tamošnjem Narodnom pozorištu – a koje, po Slavoljubovom sećanju, nije zaostajalo za beogradskim. Samo nekoliko sati pre nego što je okupator zauzeo skopske ulice, Stefanovići su se – i to pešice – otisnuli najpre u Vrnjačku Banju, a potom i u Užice.

Sklanjajući se od rata, Slavoljub je tih godina sa sobom poneo pomešana sećanja. U izbegličkim domovima, gde su se sretala deca svih narodnosti i iz svih kutaka zemlje, rađala su se iskrena dečja prijateljstva. Ali, to su bile godine u kojima su se i deca borila za slobodu. Slavoljub, tada još jedva na pragu punoletstva, pridružio se mladim saborcima u narodnooslobodilačkoj borbi.

Nesuđeni inženjer u službi dobra

Godine 1945., Ravasi najzad napušta vojnu službu i ponovo polazi za bratom Sinišom – ovoga puta u Novi Sad. U to vreme upoznaje i jednog izmaštanog inženjera, glavnog junaka romana koji će mu postati veliki uzor. Od dečaka zagledanog u nebo, sada je postao mladić zagledan u reke i jezera: želeo je da postane student hidrotehnike.

Pamteći rat i siromaštvo, ali i odela u koje ga je oblačilo Kolo srpskih sestara, Slavoljuba je vodila želja da „ljudima bude lakše i bolje“. Ne bi li postao graditelj brana i hidrocentrala, odlučio je da pođe na studije u Prag. Međutim, tek što je u zlatnom gradu proveo godinu dana, u Jugoslaviju ga vraća rezolucija Informbiroa – a odmah po povratku i neizbežno pitanje „kuda sad?“.

Život iza scene i povratak u Beograd

Pre nego što je igrom slučaja u Beogradu upisao režiju, Slavoljub je već pošao put pozorišta i scene. U Novom Sadu je bio zadužen za kulturno-prosvetni rad, a ljubav prema muzici mu je još u detinjstvu usadila pokojna mati. Osim na pozornici kao petogodišnjak, Slavoljub se češće na predstavama nalazio u publici, pamteći iz tih dana i gostovanje Beogradske opere.

Na Akademiji umetnosti koja se otvorila upravo te 1948. godine, u klasu ga je uzeo čuveni profesor Hugo Klajn. Položivši, po sopstvenom priznanju, diplomski ispit „sa velikom tremom“, režiserski poziv ga vodi u Pokrajinsko narodno pozorište u Prištini.

Od prve drame „Svi moji sinovi“ dramaturga Artura Milera, u Ravasijevoj postavci se u idućih pet godina odigralo 25 predstava. Mladi režiser angažovan u Srpskoj i Albanskoj drami, ohrabren potpunom slobodom, radio je bez predaha. Jedino je brak sa glumicom Meribane Šalja potrajao veoma kratko. Slavoljubova mlada supruga, posle samo nekoliko godina braka, preminula je u 25. godini.

Sledeće, 1957. godine, Ravasi dobija prijateljski predlog da se vrati u Radio-Beograd. U međuvremenu je usledeo još jedan poziv, ovoga puta u televizijsku redakciju.

Tragom prvih susreta sa slikom i zvukom

Beogradska televizija je u to vreme tek pripremala svoj eksperimentalni program. Prihvatajući predlog tadašnjeg prvog urednika, Slavoljub Stefanović se našao na nepoznatom terenu. O televizijskom poslu „jedva da je imao ikakve predstave“, ali je upravo u tome za sebe pronašao novi izazov.

Da se nije te godine odazvao na razgovor sa urednikom, možda mu ne bi ni pripala pionirska uloga u stvaranju jugoslovenske TV drame. Televizija je, osim zvuka, imala i sliku, a Ravasiju se odmah ukazala prilika za otkrivanje tajni novog zanata. Nušićeva drama „Kirija“ bila je njegov rediteljski prvenac, ali i prva drama sa zvukom i slikom režirana za RTV Beograd. Te 1959. godine, Slavoljub Stefanović je za isti komad napisao i prvi scenario.

Za njim su usledela još dva („Pukotina raja“ i „Krizantema“), što je u Ravasijevu biografiju, iako je tek prekoračio tridesetu, upisalo gotovo isti broj režiserskih ostvarenja. Van pozorišta i scene su i uloge bile drugačije: Ravasi je ponovo bio suprug, ali i otac devojčice koja će naslediti njegovu ljubav prema muzici.

Dok je harizmatična Margita odabrala arhitekturu, a zatim i kultnu „Ekatarinu Veliku“, Ravasi je dalje utirao put televizijskoj režiji. Najzad je, kako mu se činilo, našao „svoje mesto“, za koje bi i od drugih često slušao da mu pripada upravo u dramskoj i pozorišnoj umetnosti. Do početka ’70-ih godina već je suvereno vladao TV režijom, kada se kao reditelj potpisao u serijama „Kod sudije za prekršaje“, „Volite se, ljudi“ i „Hronika palanačkog groblja“. U međuvremenu, Ravasijev potpis je stao na još dva scenarija: za autorsku dramu „Euridika“ (1967.) i „Koštanu“, prema drami Bore Stankovića (1976.)

Zasluženo mesto pod televizijskim suncem

Od Branimira Čosića i Danila Kiša, do Milana Kundere, Mome Kapora, Borislava Pekića i Veljka Petrovića, Ravasi je u rediteljski opus upisao impozantan broj od 84 televizijske serije i drame. U nekoliko navrata je režirao i drame za Televiziju Skopje, a od dela ovdašnjih savremenih pisaca nikada nije odustao.

Poslednja u nizu bila je TV drama „Tesla“ Miloša Crnjanskog. Ipak, koliko god da je televizija bila nepoznat teren na kome se i Ravasi najzad pronašao, nikada nije sasvim odustao ni od pozorišne scene.

Igrom slučaja, svoj režiserski radni vek je završio tamo gde ga je i započeo: u prištinskom Narodnom pozorištu. Premijera Nušićevog „Pokojnika“, u kome se poslednji put potpisao kao režiser, održana je oktobra 1994. godine. Završivši rediteljsku karijeru, Slavoljub Stefanović se našao na prištinskoj televiziji kao mentor mladim rediteljima, a preminuo je u Beogradu 1996. godine.