Kada se u novembru 1969. godine u Sarajevu pojavila Sofija Loren, nije bilo teško pretpostaviti zbog čega se takva zvezda našla u ovom kutku Evrope. Filmska premijera, ali ne sasvim obična, jer je pored Sofije stigla i dobro znana ekipa iz sveta filma. Tu je bio glumac Omar Šarf, kojeg je svetska publika već upoznala kao „Doktora Živaga“, te Šerifa Alija iz ratne epopeje „Lorens od Arabije“. A sa domaćeg terena, društvo su im pravili Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović i Boris Dvornik.

Dakako, fotografima nisu promakle ni zvezde koje su sedele u publici. Sarajevska Skenderija, iako je zaličila na Los Anđeles, nije mogla a da ne vidi i Josipa i Jovanku Broz.

Čemu tolika gužva, pitate se? Pa, (eks) Yu kinematografija je doslovno stala u rang sa svetskom. A tu ju je doveo reditelj Veljko Bulajić, čija „Bitka na Neretvi“ je bila nešto što oči Jugoslovena još nisu videle.

Domaće, a svetsko

Premijera koja je već mirisala na spektakl odjeknula je – ne samo te 1969. – i u Beogradu. O „Neretvi“ se govorkalo i pre no što je publika zasela u bioskopske sale, ali ovo nije bio „samo“ još  jedan partizanski film. Moglo se to nazreti već iz minutaže, jer je „Neretva“ na platnu zauzela gotovo dva i po sata. Ali, glavna tema govorkanja je bilo ono što se dešavalo unutar tih dva i po sata, i to ne samo iz perspektive scenarija i radnje.

Od samog starta je film zamišljen kao vrlo ambiciozan projekat – tako da „ukrade“ produkciju do tada rezervisanu za Holivud, te da u odjavnoj špici pokaže imena poput Orsona Velsa, Jula Brinera i Franka Nera. Potom je plakat za međunarodnu verziju filma poveren Pablu Pikasu, što je otvorilo vrata diskusiji i izvan Federacije.

Interesantno je, međutim, da ovo nije bila jedina produkcija koja je želela da izgleda kao holivudska. I pre te 1969., na Holivud su se ugledali Jadran film iz Zagreba, kao i beogradski Avala film. No, domaća javnost je s pravom bila zaintrigirana, pre svega, zbog razmera produkcije i brojki koje su kružile oko nje.

Cifre koje govore više od scenarija

Svakome ko je ispratio makar deo „Bitke na Neretvi“, bilo je jasno da je ovo ostvarenje doslovno snimano u superlativu. Sve je izgledalo, što bi stranci rekli, larger than life – od panorama i prikaza masovnih okršaja, do kolona ranjenika i eksplozivnih scena. Uz to, snimanje nije prošlo bez hiljada statista, među njima i vojnika JNA sa sve oklopnim vozilima. I jedan most je u tom procesu žrtvovan, ne bi li istorijska drama izledala još uverljivije – sticajem okolnosti, baš taj kadar je bio neupotrebljiv zbog ogromne količine prašine.

No, više od srušenih mostova, znatiželju je budilo pitanje koliko sve ovo košta?

Zvanično, pominjala se suma od oko 4,5 miliona dolara uloženih u film. Valjalo je, međutim, uračunati i koštanje vojne logistike, te angažovanje desetina hiljada statista. Za jugoslovenske prilike je ta cifra bila nepojmljiva, jer su procene išle i do 12 miliona dolara. U isto vreme, „Bitka na Neretvi“ je iznedrila i rasprave drugačijeg tipa – u prvom redu političkih.

Slažemo se oko toga da se ne slažemo

Godine 2019., Kulturni centar Beograda je bio domaćin jedne slavljeničke izložbe. Povodom 50 godina od premijere „Bitke na Neretvi“, okačene su fotografije koje su se čuvale u Jugoslovenskoj kinoteci, te u arhivima Tanjuga i Borbe. Video materijal su ustupile Filmske novosti, a tu je bila i replika originalnog Pikasovog postera.

Ali, „Neretva“ je, kao malo koji film, podelila Beograd na „jedne“ i „druge“. Jer, jedni su je veličali kao spektakl sa neospornom umetničkom vrednošću i insistirali na kinematografskim kvalitetima – počev od fotografije i režije, do scena iz kojih je kipeo emotivni naboj. Drugi su je, pak, stavljali u koš sa vrlo skupom ideološkom (i političkom) propagandom.

Ta podela je, kao i film, preživela do danas. Činjenično stanje je takvo da je „Bitka na Neretvi“ snimljena u godinama kada su partizanski filmovi postali okosnica domaće kinematografije. Dovoljno je pomenuti naslove poput „Sutjeske“, „Kozare“, „Partizanske eskadrile“, „Užičke republike“ i „Valtera“, pa da nam se u glavama otključa folder „kolektivno pamćenje“. Samo, „Bitka na Neretvi“ je, spram ranijih ostvarenja, otišla korak dalje – u dobroj meri je ciljano nastala kao spektakl, zbog čega se smatralo i da je u dobroj meri banalizovana.

Između umetnosti i politike, „ugurao“ se film

Pre ravno 7 godina, kada su zidovi beogradskog Kulturnog centra (ponovo) oživeli „Bitku“, vaskrsla je i večita dilema – umetnost ili propaganda? No, kako to obično biva, prava istina je negde između.

Na raskršću ’60-ih i ’70-ih, kada je i „Bitka na Neretvi“ ugledala svetlost dana, domaća kinematografija je, takođe, bila na nekoj vrsti raskršća. Videlo se to prvenstveno po pristupu filmovima sa sličnom tematikom. Ranija ostvarenja su bila ponešto drugačija, pre svega, po tome što su vrlo školski obrađivala sveprisutnu ratnu tematiku. Reditelji i scenaristi su se mahom držali istorijskih činjenica, bez namere da od jednog filma prave spektakl koji bi oborio publiku s nogu. Nešto docnije su, pak, počeli da se oslobađaju udžbeničkog pristupa i sve više dozvoljavali umetničku slobodu.

Od lokala do globala

Imalo je to smisla, tim pre što mlađi reditelji nisu nužno videli rat iz lične perspektive. U isto vreme, završetak Drugog svetskog rata je zaista doneo i novu političku ideologiju – a potonja je svoj legitimitet dobrim delom bazirala na Narodnooslobodilačkoj borbi. Bilo je poželjno, s te strane, da i partizanski filmovi ponesu okvir neke vrste reklame.

„Bitka na Neretvi“ se našla negde na sredini, jer se „igrala“ sa istorijskim činjenicama i bila je namenjena i publici van Jugoslavije. O tome je svedočila i italijansko-nemačka koprodukcija, mada su kritičari za ovaj film govorili da je „klasičan jugoslovenski“.

Ta tradicija – u vidu snimanja domaćih (ratnih) filmova sa „daškom“ Holivuda – nastavila se i nakon toga, čime se nastavljao i takozvani Crveni (filmski) talas. Docnije je taj talas dobio kontrapunkt u vidu Crnog talasa, te režisera slobodnijih da kritikuju komunističku ideologiju.

Ono pri čemu ostaju pojedini znalci iz oblasti filma, jeste mišljenje da „Bitka na Neretvi“ nesumnjivo poseduje rediteljski i umetnički kvalitet. Ali, ovo nije ostao samo film, već se sa platna preselio među fenomene ovdašnje kinematografije. Spojio je umetnost, industriju i ambiciju da pređe granice, te ispričao jednu lokalnu priču publici koja tu priču nije gledala samo na lokalu. Ako ništa, bio je to još jedan korak ka ulasku „našeg“ filma u svetske kino krugove.