Da bi postao svet, kao što je često imao ambiciju, Beograd se u drugoj polovini prošlog veka ozbiljno prihvatio zadatka. Nije to bilo samo pitanje očiglednih stvari – recimo, urbanizacije ili konfiguracije života po ugledu na trendove uvezene sa zapadne strane sveta (supermarketi, na primer), već je moralo biti mnogo više od „fasadnog“ (pre)uređenja po ugledu na taj svet.

Ono dubinsko je, recimo, podrazumevalo da Beograd isprati svet i po konfiguraciji kulturnih i umetničkih dešavanja. Takvu ideju je imao i jedan čovek „iz televizije“ – Milan Vukos je tesno sarađivao sa Brankom Pešićem, što je značilo i svesrdnu podršku u tome da se Beograd učini prestonicom kulture.

Izdvojila se u tome još jedna ambicija: Beograd je jednsotavno morao da ima međunarodni festival filma. Pa neka košta koliko košta (a koštalo je), samo da se grad domoge svetskih majstora filma i njihovih ostvarenja spakovanih na trake od celuloze.

Stiskavac u Domu sindikata

Doslovno i figurativno, prvi FEST je prilično zagrejao i projektore i publiku i ostrašćene filmofile. Potonji su i pomalo likovali, jer je premijerni FEST opovrgao pesimistične procene kako „film gubi publiku“ i stoga bioskopi postaju sve prazniji i pod pretnjom zatvaranja, a sve zato što su ih istisnuli mnogo manji ekrani. U prvom redu je to demantovala publika koja se nije mogla izbrojati ni po količini prodatih karata.

Pritom, dilemu „otići ili ne otići“ nije ostavljalo ni to što je FEST bio utanačen za hladniji januar mesec. Ipak, bilo je podignutih obrva zbog toga što su tri dvorane Doma sindikata bile dupke pune tokom svih osam dana festivala – tim pre što su projekcije kačile i neuobičajena doba dana, odnosno, noći.

Ništa od toga nije smetalo gledaocima koji su se tiskali i čepili do sitnih ponoćnih sati. Lakše je bilo onima koji su imali sreće da sede, a s pravom je za takav komfor valjalo imati sreće. Izgleda da 65.000 odštampanih ulaznica ni izbliza nije bilo dovoljno, budući da su ih Beograđani razgrabili brzinom svetlosti.

Poneki koji su ostali praznih ruku tvrdoglavo su istrajavali u pronalaženju alternativa. Tapkaroši su u ovom slučaju pokupili najviše kajmaka i za jednu preprodatu ulaznicu punili džep sa 15 hiljada dinara. Oni manje srećni i zakasneli dovijali su se po principu „milom ili silom“.

Filmski festival u maniru stampeda

Osujećene grupice Beograđana se nimalo nisu šalile. Videlo se i po tome što su deblji kraj izvlačila polupana stakla na dvoranama Doma sindikata, a povremeno i milicajci koji nisu puštali bez karte – koliko god da pokačiti se sa organima reda nije sasvim bilo svetski. Nešto tanji kraj su izvukli beogradski novinari kojima takođe nisu obezbeđene karte. Oni nisu morali da se svađaju, ali jesu bili prinuđeni da isprate projekcije sa podova, u najboljem slučaju na nogama.

Pred platnima gde su se ljudi jedni drugima peli na glavu, bilo je i drugih izazova, ali ovo je već važilo za prave entuzijaste. Nije im bio problem da gladuju ili cupkaju umesto odlaska u toalet, ako je tako nalagao maratonski tempo projekcija. Slično su se vladali kritičari i mladi filmski autori koji su privremeno pustili korenje za tih osam dana FEST-a.

Neko je našao za shodno i da zapravo izmeri koliko se filmske trake odmotalo tog januara 1971.: nešto više od 120 kilometara, što je otprilike ekvivalent putovanju u jednom pravcu do Golubačkog grada. U skladu sa gužvama koje su rasle po dvoranama, dobrodošlicu je prilagodio i režiser Dušan Makavejev: „Molim vas da se smestite kako najbolje možete. Zbijte se, posedajte po podu!“...

Filmadžije su ovakvim odzivom morale biti zadovoljne, ali sa organizatorske strane ništa nije bilo za džabe.

Kako su (ponovo) oživela bioskopska platna

115 miliona (starih) dinara – toliko je izračunato da je koštao prvi beogradski FEST. Zbrajalo se, naravno, po sistemu all inclusive: od nadoknada učesnicima, do ugošćavanja pozvanih iz sveta filma, otkupa i projekcija filmova. Sudeći sa lica mesta, nije bilo uzalud.

Čak i sa televizijskim uređajima koji su pretili bioskopima (a narodu omogućavali udobnost praćenja programa po slobodnijoj volji), Beograđani su radije birali stiskanje unutar i ispred dvorana. Drugačije je ipak bilo naći se bliže glumcima i režiserima kojih je među pozvanima bilo više od 80 – kako iz domaće kinematografije, tako i svetske.

Imali su organizatori i šemu kojom je prvi FEST probio led. Umesto filmova tek izašlih iz produkcije i nikad ranije viđenih (i samim tim umesto da ih struka ocenjuje i nagrađuje), festival je podrazumevao reviju ostvarenja koja su u prethodnih godinu-dve već pobrali nagrade i hvale širom sveta.

Otuda je i festivalski koncept bio zgusnut: u 8 dana se prikazalo 80-ak filmova, ili u proseku desetak filmova dnevno. Postojala je, ipak, još jedna osobenost festivala – neka ostvarenja nisu mogla da se vide nigde drugde osim (tada) na FEST-u.

Bez cenzure: filmovi koji se (skoro) nigde nisu gledali

Drugim rečima, Beograd i njegov festival su išli u korak sa svetom i po pitanju odabira filmova koji su imali tendenciju da, bar kroz objektiv kamere, zagrebu po temama koje se inače nisu rado potezale. Ako ništa, bar je kinematografija uzela na sebe dužnost da razotkrije mitove lepo upakovanih spoljašnjosti, što se u ovom slučaju najviše ticalo društveno-političkih tema.

Ipak, morala su se i tu poštovati nepisana pravila. Da se pogledaju filmovi u kategoriji „bez cenzure“, moglo se isključivo iza ponoći. Tada je stupao na platno specijalni program pod nazivom „Konfrontacije“, koji se delu kritičara s pravom činio najhrabriji.

Prozivke na račun aktuelnih društvenih fenomena spakovane su mahom u dokumentarce. Bili su to filmovi koji su otkrivali represiju nad onima koji su se bunili protiv nejednakosti, demonstrante ućutkivane policijskim palicama, hrabrije pojedince i grupe koji su dizali reč protiv ratova, političke zatvorenike tretirane na svakojake načine osim sa bazičnom dozom humanosti.

I takve su filmske priče takođe dolazile sa raznih strana sveta – od Amerike i Švedske, do nešto bliže nam Nemačke. Oni koji su propustili da ih vide na prvom FEST-u, mogli su da se pozdrave i sa prilikom da ih pogledaju bilo gde drugde.

Sve je to bila slika i prilika sveta koji je prošao hipi pokret, Vijetnamski rat, borbu za jednakost polova ili prava radničke klase. Svakako da je bilo i laganijih tema (na primer, ljubavnih), a popriličan broj Beograđana se tiskao ne bi li video i čuveni „Vudstok“.

Iako su ove ulaznice bile najskuplje, deo publike je ostao izneverenih očekivanja. Kontratežu je napravila „Odiseja u svemiru“, koju su kritičari proglasili za film „nakon kojega se nema više šta snimiti“. A Beograd, dobivši još jedan prozor u filmski svet, upotpunio je i svoj status prestonice kulture.