Sećate li se perioda kada smo čamili čekajući da nas se okane najveća pandemija ovog veka?

Uprkos predostrožnostima, spisak preminulih je svakoga dana bio sve duži. Nadali ste se da će makar vas zaobići, jer nije prijatno čamiti još dve nedelje u karantinu.

Beograd se takvih scenarija nagledao kroz istoriju. Variola vera je harala samo 50-ak godina pre kovida, tifus je bio so na ranu u ratom zahvaćenoj zemlji, a istorija je sačuvala i svedočanstva o karantinu sred Zemuna.

Potonji je verovatno bio najdugovečniji – aktivan do druge polovine 19. veka, ali ni on nije mogao da sasvim zaštiti prestonicu.

Kako ne prošvercovati zarazu?

S kraja 18 veka, Beograd je još uvek bio pod Osmanskom vlašću. Preko puta Save i Dunava se prostiralo Austrijsko carstvo, i to nije bila isključivo političko-vojna granica. Vodilo se računa i o tome da kuga, ako je ikako moguće, ne dopre do Srema.

Dakako, nju je bilo teže zauzdati nego vojnike i izbeglice. Pokazalo se to naročito počev od 1795. godine, kada je epidemija pokrenula nezaustavljiv lanac katastrofe.

Ljudska priroda je u takvim situacijama vrlo predvidiva – kuga je dolazila u pratnji gotovo sigurne smrti, pa su ljudi tražili sigurnost preko granice. Ali, poneki su, stigavši do Srema, „prošvercovali“ i zarazu.

Nezvanog gosta nije bilo lako primetiti, ali se i te kako primetilo kada se odomaćio u Irigu.

Sasvim (ne)prirodna smrt

Danas je Irig poznat po bar tri lokalne osobenosti. Blizu je Fruška gora, blizu su i njeni manastiri, a još bliže od njih su beskrajni spletovi vinograda. Neko će reći da ima varošica većih i lepših, ali i Irig je nekada bio veći – krajem 18. veka, kada se i kuga u njemu nastanila.

To što je Irig slovio za najveću sremsku varoš, značilo je i mnogo veće razmere katastrofe. A nedaleko od velikog Iriga, disalo je malo selo Kršenjevci.

Tamo je živela jedna usamljena starica, koja je na onaj svet već ispratila sve članove svoje porodice. I ona je docnije umrla, ali na sahranu joj je došla rođaka Anđelija. Kada je odlazila iz sela, Anđelija je ponela sa sobom staričine stvari, među njima i par ćilima.

Nedugo potom, i ona je preminula.

Drastične situacije zahtevaju drastične mere

Mada se Anđelijina smrt nije činila sumnjivom, u tom trenutku još niko nije znao da je Anđelija zaražena kugom.

Jednog po jednog, Irižane je počela da kosi visoka temperatura, potom i smrt. Tada je pozvan jedan hirurg iz Rume, koji je utvrdio da su ljudi umirali od „gnjile groznice“. Upošljeni su dobošari da prošire vest – da je bolest navodno uzela maha zbog hleba od friškog žita.

Avaj, ubrzo je postalo očito da se krivac nije ušunjao u hleb.

Kada su gradske vlasti shvatile da im se, naprotiv, ušunjala kuga, naredili su da se Irig potpuno izoluje. Strogo se branio izlazak iz varoši, čak je i za prikrivanje bolesti zaprećena smrtna kazna.

Savršene mere i nesavršena stvarnost

Prionulo se zatim i na konkretne mere preventive. Oko Iriga su iskopani rovovi, dok je čitavo područje kontrolisala straža. Tako bi se sprečili zaraženi da neopaženo pobegnu i da rašire bolest po okolini.

U teoriji, ovo je imalo smisla. Ako se spreči ma kakav kontakt između zaraženih i zdravih, kuga će ostati samo u jednom regionu. Ali, stvarnost je donela izazove na koje donosioci mera nisu računali.

Ljudi, naime, nisu tek tako napuštali bolesne rođake. Mnogi su ih skrivali po kućama, ne želeći da ih vode u izolaciju. No, to je značilo i da su ostajali u neposrednom kontaktu sa obolelima, te dodatno otvarali kapije širenju zaraze.

U isto vreme, stanovništvo je gajilo izvestan strah od bolnica. Jer, ljudi su u njima umirali, a umirali su i oni koji su pokušavali da ih leče. Nije teško razumeti zašto se izolacija poistovećivala sa rastankom bez povratka.

Uvažena doktorka Rakija

Premda su iriški gradski oci imali najbolje namere, nisu mogli protiv ukorenjenih strahova. Kada se tim strahovima dodaju i izvesni običaji, kuga je praktično dobila zeleno svetlo da pređe u epidemiju.

Primera radi, pokazao se problematičnim način na koji je stanovništvo tretiralo pokojne. Pogrebni običaji su nalagali da se tela kupaju i doteruju, što je u okolnostima preteće zaraze samo dolilo ulje na vatru.

Metode lečenja su, takođe, bile svojstvene onom vremenu. Ljudi su pokušavali da savladaju groznicu velikim količinama rakije, što im možda nije zameriti s obzirom na nepostojanje savremene medicine. Ali, kuga nije pokazivala tendenciju da tako lako posustane. Kako su nedelje prolazile, stanje je postajalo sve gore.

Godinu dana pakla

Malo po malo, broj umrlih u Irigu je narastao do te mere da nije bilo resursa za propisno sahranjivanje. Među najstrašnijim svedočanstvima su i ona da je varoš „počela da miriše na smrt“.

Iz meseca u mesec, broj ugašenih života se povećavao za stotine. Iako je u Irigu bilo karantina, širenje zaraze je pokušavalo da se spreči čak i spaljivanjem kuća. A kada je docnije sačinjen bilans, saznalo se da je Irig ostao bez više od polovine stanovništva.

I tek početkom 1796. godine, nazirali su se znaci da epidemija lagano slabi.

U februaru mesecu je zabeležio svega 11 smrtnih slučajeva. Za sve one koji su pregrmeli izolaciju, pojavila se nada da će se uskoro vratiti kući. Samo, onaj Irig pre kuge, i ovaj u koji su se vraćali, više nisu bili isti. Mada je neposredna opasnost prošla, pojavilo se još jedno, ništa manje značajno pitanje.

Da li će bolest nastaviti dalje kroz Srem?

Straža nas je održala, njojzi hvala

Zadatak da na to pitanje odgovori, imala je straža između Iriga i Rume. Ali, Irig je u startu bio u nepovoljnijem položaju. Izolacija i straža su uspostavljene kada se kuga već uselila u grad, dok je Ruma imala „luksuz“ da joj izolacija posluži kao zaštitni paravan.

Rumljani su, to sada znamo, imali na čemu da budu zahvalni.

Već 1797. godine – i  godinu dana po smirivanju epidemije – stražu i rovove je zamenio neobičan kameni objekat. Odmilja je nazvan „Kipovi“, a čine ga, zapravo, spomenici sa obe strane puta.

Interesantna je ovo „granica“, tim pre što obiluje motivima svetaca i raspeća. Podignuta je u znak sećanja na mrtve, ali i kao zahvalnica onoj straži koja je odbranila Rumu.

Tiha uspomena kraj puta

Iako je godinu dana pakla preživljavao Irig, varoš na oko 75 kilometara od prestonice, taj pakao se nije mogao ograničiti na jedno izolovano mesto. Ljudi su, bežeći od kuge, napuštali upravo Beograd – a on je krajem 18. veka bio pogranični grad pod osmanskom vlašću, sa potpuno drugačijim ustrojstvom nego što je na snazi bilo preko puta Save i Dunava.

Kuga je pokazala i da bolesti ne haju mnogo za granice. Dok su ljudi odlazili iz Beograda tražeći spas, neki su među njima poneli i kugu. Bila je dovoljna jedna osoba, čak i samo jedan predmet, pa da se odmota klupko koje će odneti više od 2.500 života.

Na to nas, naposletku, podsećaju i „Kipovi“. Jer, znamo kome se uglavnom dižu spomenici: vojskovođama, kraljevima i pobednicima u nekoj bici. Ali, i borba sa kugom je bila bitka, sa vremenom, uplašenim stanovništvom i sa činjenicom da je smrt, još jednom, pretila da bude nezaustavljiva. Jedino što je dobro izašlo iz ove priče, jeste što se put iz Beograda ipak zaustavio – otprilike baš na mestu sa koga se danas tiho uzdižu „Kipovi“.