Ako se do Beograda doklacka iz severnobanatske ravnice, prosečnom Subotičaninu se može učiniti da mu je nešto u tom Beogradu odnekud poznato. Tačnije, zavisi u koji deo prestonice ga nanese put, jer teško je ipak porediti velegrad i pitomu Suboticu u najgornjem kutku Srbije.

Osim ako se možda dotični Subotičanin ne zatekne blizu Cvetkove pijace. Tu bi ga sačekao pogled na jedan soliter od crvenkaste opeke, a zatim pogled na još pet identičnih solitera od crvenkaste opeke. I to mu ne bi bilo tek tako „odnekud poznato“, da ga pogled na ista takva dva solitera ne dočekuje i u rodnoj Subotici.

Šest (tačnije, osam) identičnih solitera, a pritom nisu jedini koji se nalaze u dva različita grada. Ako se učini da je neko kopipejstovao beogradske solitere izvan Beograda, utisak je sasvim verodostojan – baš kao što su verodostojne i kopije prestoničkih zgrada.

Soliteri – neprikosnoveni gospodari Beograda

Građevinski bum, a pre svega hrpe zgrada koje su se uzdizale naizgled preko noći, počele su pre 60-ak godina da nezaustavljivo menjaju lice prestonice. Samo dve decenije pre toga, Beograd je u sumrak Drugog svetskog rata ličio na još jedan razrušeni evropski grad. Potom su došle ’60-te, godine koje su sa sobom donele obećanje o boljitku i prosperitetu – kako u svakodnevnom životu, tako i u pogledu urbanističkih aspiracija.

Pritom je i država uzela da rešava problematiku stambenog pitanja širom Federacije. Za one koji su sanjali o tome da se skuće pod državnim pokroviteljstvom, valjalo je za to napraviti dovoljno mesta. To je, pak, označilo početak masovne gradnje stanova: uzdizale su se one hrpe zgrada, i to ne samo širom Beograda, već i cele Jugoslavije.

Imala je ova betonska revolucija i sebi svojstvenih manjkavosti. Dok su pojedini primerci socrealističke arhitekture ušli u red kultnih toponima, na druge se manje-više gledalo sa podozrenjem. Sukladno njihovoj ne suviše atraktivnoj estetici, Beograđani su ih čašćavali i ne suviše atraktivnim, ali ipak smešnim nadimcima.

A graditelji su imali još nekoliko kečeva u rukavu: montažnu gradnju, kalupe i spremne, unapred fabrikovane delove konstrukcije. Uz sve žustriji tempo kojim se menjalo lice grada, vreme se štedelo jednostavni(ji)m „kopiraj i zalepi“ sistemom gradnje.

Betonske reprodukcije širom Federacije

Prosečni Subotičanin s početka priče, kome bi se u blizini Cvetkove pijace ponešto učinilo odnekud poznato, danas je upravo svedok građevinske ekspanzije koja je ’60-ih godina zahvatila Federaciju. Dva solitera identičnog izgleda – a koji identičan izgled dele sa još šest takvih beogradskih solitera – bila su među prvim višespratnicama u gradu na severu Bačke.

Graditelji su, naime, praktično iskopirali izgled prestoničkog solitera i potom ga uzdigli u centru Subotice. Tih godina je ovo zaista bila urbanistička revolucija: subotičke zgrade su do tada imale jedva po nekoliko spratova, a sada se u vojvođanskoj varošici najednom uzdiglo dva puta po 12 spratova. Ovi soliteri su postali i svojevrsni subotički toponimi, kao i ceo potez gradskog jezgra koji je ’60-ih godina poneo naziv – Radijalac.

A Subotičani, kojima su do tada i trospratnice bile previsoke, nisu imali druge do da prihvate novo ruho grada – ovoga puta, zaliveno betonom. U međuvremenu, po istom principu su se uzdizali i soliteri južno od Beograda. Ako bi se do prestonice doklackao iz suprotnog pravca – recimo, iz Zlatiborskog okruga – prosečnom Užičaninu bi se takođe moglo učiniti da mu je nešto odnekud poznato.

To „nešto“ su, naravno – soliteri, koji su se kraj današnjeg Stadiona Rajko Mitić, a nekadašnje Marakane, uzdigli najpre u Beogradu. Ovoga puta su graditelji iskopirali prestoničke solitere iz ulice Ljutice Bogdana, a zatim preselili jedan primerak u Užice. Imao je, doduše, taj primerak i par sitnijih razlika: sa svojih 15 spratova je, u poređenju sa beogradskim, bio za tri sprata viši.

Među Užičanima je, pak, poznat kao soliter „S“. Počev od druge polovine ’60-ih, kada je prekopiran iz glavnog grada, soliter S je bio najviši u Užicu. Ubrzo su ga po visini zapratili ostali užički soliteri, pa se i danas Užice raspoznaje, između ostalog, po betonskim divovima koji su mu uobličili gradsku panoramu.

Ipak, teško da se neki od njih može pohvaliti unikatnim eksterijerom. Pored „falsifikovanog“ solitera S, isti je slučaj i sa subotičkim Radijalcem. Na tome, pak, betonski divovi mogu zahvaliti onoj urbanističkoj revoluciji – otkako su se i graditelji poveli „kopiraj i zalepi“ sistemom, još (najmanje) dva grada su dobila svoje „beogradske“ solitere.


Nastavak:

Kako su beogradski soliteri nicali izvan Beograda? (2. deo)