Klišei da je rok muzika izvor problema nisu zaobilazili ni ovdašnje rock zvezde. Nije, doduše, bila tajna da i oni vole da „omirišu marihuanu“ – i ne samo da je omirišu. Takve argumente je umeo da podgreje i pokoji primer iz prakse, kao kada je na tadašnjem Stadionu JNA, nakon koncerta sarajevskih „Dugmića“, iza posetilaca ostalo oko 4 hiljade kesa – ali ne punih smeća, već kesa karakterističnog opojnog mirisa. U međuvremenu, mete ovih predrasuda su pored rokera postali slikari i glumci.

Sa koncertnih bina na pozorišne daske

Upozorenja su, sem toga, stizala i iz Ateljea 212. Da su opojni mirisi zašli i u pozorišne dvorane, znalo se i pred izvedbu čuvene predstave „Kosa“. Komad se igrao već godinama unazad, a gledaoci su uredno bili obaveštavani o tome da glumci puše marihuanu – i to ne samo kao deo performansa.

Ipak, to što su se opojne tvari preselile na beogradske ulice nije bilo samo do ekscentričnih umetnika. Tako su bar smatrali lekari koji su džankije poznavali iz prve ruke. Nedozvoljena sredstva, naime, nisu odbijali ni poznati sportisti, pa ni tadašnja radnička klasa. Izuzetaka od pravila je bilo sve više, kao što to više nisu bili samo poznate face i Beograđani debljih novčanika.

Do tada se još i mogao relativno precizno skockati „fotorobot“ prosečnog uživaoca opijuma i hašiša. Dvadesetak godina pre toga, kada je rock’n’roll tek počeo da osvaja Jugoslaviju, međunjima je najviše bilo mladih na pragu ili iza praga 30. godine. Zabranjene supstance su najpre ušle u elitne krugove, ali se nisu samo tamo i zadržale. Studentarija i školarci, bogati ili siromašni, radnici ili elita – narkotici više nisu birali u čijim rukama će se naći.

Kako je gradska elita prepravljala statistiku

Osim što je po godinama bio za oko deceniju mlađi, „savremeniji“ uživalac je sada mogao biti „šminker“ ili „prljav“. Prvi je, naravno, bio relativno dobrostojeći, uredan i lepo obučen, za razliku od drugog, omladinca sa niže društvene lestvice. Zašavši među siromašnije, droga je povećala obim posla i beogradskom SUP-u. Uhvate li ih u krađi, nadležni su mogli da upotpune i onu zvaničnu statistiku, po kojoj se još uvek moglo samo nagađati koliko je u Beogradu bilo džankija.

Međutim, i oni su se dosetili kako da zavaraju statistiku. Kada bi se obreli na skidanju uglavnom ne sopstvenom voljom, lekari bi im dodelili šifru „304“. Ne želeći da ih odaje brojka u zdravstvenom kartonu, pojedini su igrali na kartu statusa ili imena: uspeli bi da privole lekare da im preprave šifru. Onima koji se nisu izbrisali iz statistike, sledeće odredište bila je Vojnomedicinska akademija.

Ovde su, pak, isplivavale i zablude samih zavisnika – to što su na skidanje došli nakon što su prevalili tridesetu, nije značilo i da će se lakše rešiti dugogodišnje navike. Što se statistike tiče, džankija je i dalje više bilo izvan zidova VMA, a na zabranjene supstance više niko nije bio imun.

Iz kafana preko filmskog platna do prestoničkih ulica

Za to vreme je i Beogradom najjače odjeknuo film o deci sa berlinske stanice Zoo. Po svemu sudeći, takvim odjekom nisu bili iznenađeni jedino beogradski lekari – iskustvo im je svedočilo da opojnih supstanci „ima više nego što se misli“. Jedina briga im beše da bi film, koji je prethodno već uzburkao ostatak sveta, mogao imati problematičan uticaj i na ovdašnju omladinu.

Opojna sredstva su, pak, do tada uveliko diktirali „tržište“. Samo nekoliko godina ranije, najpoznatije sastajalište bila je čuvena kafana „Kod konja“. Uz neslavnu statistiku na koju se i dalje odmahivalo rukom, sastajališta su se selila širom glavnog grada. Više se nije moglo upirati prstom samo u jednu kafanu. Sada su to bile ulice i ćoškovi, školska dvorišta i hoteli, a više se nisu mogli okriviti ni (samo) umetnici i rokeri.