Početkom ’90-ih i ranih 2000-ih, Beograd je, blago rečeno, bio interesantno mesto za život. Ljudi su se donekle navikavali na razne nevidljive živote – doduše, ne nužno svi, jer su nevidljivi životi mahom životarili na marginama.

Čak i u takvom ambijentu, bilo je pojava koje nisu mogle da se smeste u „kutije“. Zato je Vjeran Miladinović upamćen na različite načine. Neki su ga znali kao glumicu u Žilnikovim ostvarenjima – i ne, nismo pogrešili kada smo Vjerana oslovili u ženskom rodu. Drugi su je pamtili kao osobu koja je prva na brdovitom Balkanu živela kao trans žena. Treći su je možda znali samo po nadimku, ali kako god bilo – Merlinka je jedna od onih koje retko koga ostavljaju ravnodušnim.

Na klackalici od rane mladosti

Nije lako biti mnogim očima na izvol’te, a istovremeno i prilično ranjiv. Vjerana je život od početka nekako gurao baš u tom pravcu.

Rođen je u Zagrebu (tada još uvek kao on) i nije prošlo mnogo pre nego što je upoznao mračniju stranu detinjstva. Majka mu je, zbog trudnoće, bila izbačena iz škole – ništa čudno za katoličko društvo s kraja ’50-ih godina prošlog veka. Vjeran je deo tog ranog života proveo na ulici, u Maksimirskom parku. Docnije ga vode u dom za decu bez roditeljskog staranja, a onda počinje da se „seljaka“ od jednog usvojitelja do drugog.

Kratko vreme je živeo i kod bake u Prokuplju. Međutim, ni na jednom od tih mesta nije bilo prave dobrodošlice. Tek kada je došao u Beograd – a i dalje prilično mlad – Vjeran je ušao u poglavlje „snađi se sam“.

Prekinuo je odnos sa ocem, a do kraja ’70-ih ostaje i bez podrške porodice. Ipak, Vjeran je u velikom gradu imao i relativno veće šanse – pre svega, da eksperimentiše sa identitetom. Klackao se između preživljavanja i različitih krugova u koje je povremeno ulazio. Neki su bili umetnički i intelektualni, a neki i poluprikriveno subverzivni.

Koketiranje sa naukom

Jedan od zanimljivih trenutaka u Vjeranovom životu bio je i onaj kada je slučajno završio u Beogradskoj opservatoriji. Radio je tamo kao domar, a jedno vreme je živeo u improvizovanom prostoru nadomak Nebojšine kule. I mada nije imao formalno obrazovanje iz oblasti nauka, razvio je neobičan odnos prema znanju.

Interesovali su ga astronomija i teorijska predavanja, toliko da je povremeno odmenjivao odsutne profesore. Dakako, Vjeran nije bio „klasični“ stručnjak, već je znanja o nauci usvajao kroz radoznalost i posvećenost. Ali, pamte se i druge sitnice koje su svedočile o njegovoj inteligenciji.

Na primer, umeo je napamet da izdeklamuje na stotine telefonskih brojeva. Beograđani koji su bili redovni posetioci Opservatorije, sećali su se da je nalikovao svojevrsnoj hodajućoj memoriji. No, Vjeran je u tom trenutku i dalje balansirao na marginama života. Paralelno sa tim, počeo je da se poigrava oblikovanjem sopstvenog identiteta.

Tako je, sada već u drugoj polovini ’80-ih, usvojio nadimak – Merlinka.

„Autovanje“ u (ne uvek prijateljskom) Beogradu

Uz novo i neobično ime, Vjeran se poigravao – mada ozbiljno – i sa drugim detaljima koji su odstupali od društvenih normi. Počeo je da se izražava u ženskom rodu i da nosi šminku i žensku odeću. Malo po malo, Merlinka je postajala vrlo prepoznatljiva Beograđanka.

U tadašnjoj prestonici, izazivala je pažnju, radoznalost, ali i nelagodu. Ipak, ni u tome nije bila sasvim usamljena.

Upoznala je Milana Đurića, još jednu trans osobu sa (novim) imenom Agata. Agata je bila zapaženija figura LGBT scene u Srbiji, a sa susretima u Knez Mihailovoj, formirala se i nova zajednica – tada još neimenovana, ali zajednica koja je lagano izlazila iz društvene senke.

Agata je za Merlinku imala hrpu lepih reči: da je volela da pomogne, da porazgovara, pa i da se osmeli na dijalog onda kada se okolina činila neprijateljskom. Ali, Agata je primetila i ne tako uočljivu stranu svoje nove prijateljice. Docnije se sećala da je Merlinka, zapravo, bila vrlo ranjiva, mada joj je polazilo za rukom da to sakrije iza smele, javne pojave.

Prvi put ispred kamere

Uskoro se dešava i, za Merlinku, važna prekretnica: godine 1986., psiholog i novinar Ljubomir Stojić je organizovao tribinu o seksualnosti. Dakako, Beograd je tada još uvek negovao prilično konzervativnu atmosferu. Merlinka se, pak, odvažila da javno govori o različitosti, ali i o iskustvu življenja izvan prihvaćenih (i prihvatljivih) granica.

Za mnoga lica u publici, ovo je bila prva prilika da čuju glas „prave“ trans osobe. I, kao što obično biva, ovakva „premijera“ je označila i početak rušenja tabua. U isto vreme, Merlinka je počela da se povezuje i sa drugim krugovima – ne nužno intelektualnim i naučnim, već umetničkim i, pogotovo, filmskim. Došla je na radar Želimira Žilnika, koji je tada radio na filmu „Lijepe žene prolaze kroz grad“.

Inače, Žilnik je Merlinku prvi put upoznao kao mladog gej muškarca. Bila je to neobična saradnja, tim pre što je iznedrila prijateljstvo i uzajamno poverenje. Reditelj je za Merlinku i sam imao reči hvale – opisivao ju je kao vrlo duhovitu, provokativnu i katkad spremnu na opaske koje su umele da „bocnu“.

A onda su došle devedesete

Raspad velike države na nekoliko manjih – i sve neprijatnosti koje su uz to išle – Merlinka ih je i te kako osetila na svojoj koži. Ako joj je život do tada bio na marginama, sada je mogao da stane u omanju fusnotu. S obzirom na društvene i ine napetosti, Merlinka biva saterana na prilično opasna mesta.

Jer, kada se krećete, zarad preživljavanja, po opskurnim ćoškovima, život ume da postane surov i nepredvidiv. Ali, baš na takvom jednom mestu, Merlinka je ponovo došla do očiju šire javnosti.

Sredinom ’90-ih, radila je na filmu koji se bavio mladima i ratom. Tada je ponovo sreće Želimir Žilnik, i to na beogradskoj Železničkoj stanici. Potonja je u to vreme bila živopisan kutak u gradskom centru: krila je (mada ne previše) živote seksualnih radnica, uključujući i trans osobe koje su radile u neposrednoj okolini.

Iz tog susreta je nastao i film „Dupe od mramora“ – jedan od retkih dokumentaraca o životu trans osoba u Beogradu. Film će kasnije stići do međunarodnih festivala, a Merlinka najzad stiže i do širih umetničkih krugova.

Nažalost, time je „navukla“ i vrlo neprijatne posledice po sebe i svoj drugačiji život. Izloženost nasilju i društvenoj marginalizaciji su za nju postali novo normalno.

Život kao cena različitosti

Godine 2003., u Beogradu je pronađeno telo usmrćene osobe. Prizor, osim što nije bio nimalo lep, otkrio je da je ta osoba bila meta brutalnog nasilja.

Ubica, ispostaviće se, nikada nije pronađen. Otuda je ovo ostao zločin bez kazne, delom i zbog nedostatka dokaza.

Kada je zločin izašao na videlo, saznalo se i ime žrtve: Vjeran Miladinović. Ubijena je u martu te godine, a u njenoj smrti je ostao i simbol mnogo šire palete problema – od položaja trans osoba u tadašnjem društvu (a u velikoj meri i kasnije), do izostanka raznih vidova zaštite – i institucionalne i društvene. Ali, Merlinka je, makar figurativno, odbijala da umre.

Pod njenim imenom danas postoji filmski festival ponešto drugačiji od „običnih“ festivala. Okuplja LGBT kulturnu scenu Srbije i regiona, dajući priliku trans osobama da se ne osećaju (toliko) skrajnuto. I mada je Merlinka za svoju različitost platila najveću cenu, ta različitost je, ipak, bila suština njenog života – da odbije da se uklopi u svet koji nije bio spreman da je prihvati i razume.