Kroz istoriju Beograda i događaje koji su ga oblikovali i vremenom transformisali, susrešćemo kroz vekove jedan niz poznatih imena. Od Aćima Čumića do Branka Pešića, koga vremešniji Beograđani i danas pamte; i između njih Miloša Savčića ili Vlade Ilića – sve ih je okupljao jedan naročito važan zadatak. Titula prvog čoveka prestonice zajednički im je imenitelj, i svaki je u jednom trenutku preuzeo izuzetno odgovornu dužnost upravljanja gradom.

Od perioda tzv. "moderne Srbije", do danas se nanizalo njih 81. Pojam "moderna", pritom, odnosi se na onaj istorijski momenat u kome država napokon uspeva u nastojanjima da se oslobodi apsolutne turske vlasti. Druga decenija 19. veka bila je u tom smislu među važnijim prekretnicama, iako je ovaj mukotrpan proces trajao gotovo čitavo stoleće. Uspostavljanje Kneževine Srbije nakon Drugog srpskog ustanka, te Hatišerif iz 1830. godine doneli su značajne pomake u tom pravcu, ali institucija gradonačelnika kao takva nije postojala dok Beograd nije postao prestonica Srbije.

Zapravo, nekoliko godina je moralo proći dok ta odluka zvanično nije stupila na snagu. Beograd je glavnim gradom proglašen 25. aprila 1840., ali prvog "gradonačelnika" dobio je dve godine ranije. Od 1838., državna ovlašćenja su iz Kragujevca (tadašnje prestonice) postepeno prelazila u Beograd, i tada se u njemu uspostavlja opština kao nosilac samouprave i civilna grana administracije. Iste godine formirana je i Uprava grada Beograda koja je kratko vreme funkcionisala kao "produžena ruka" centralne vlasti sa sedištem u zloglasnom zatvoru Glavnjača.

Sve dok Beograd te 1841. nije proglašen za prestonicu – pa i u godinama nakon toga – gradonačelnikom se, zapravo, podrazumevala funkcija upravitelja varoši. Pre no što je grad "tranzitirao" ka prestonici, te se dužnosti na kratko prihvatio Vuk Stefanović Karadžić. Još nekoliko godina moralo je proći dok se u ovoj ulozi nije našao čovek koji će u istoriji biti upamćen kao prvi gradonačelnik Beograda. 

Koliko (ne) znamo o mandatu vojvode Čarapića?

Porodična istorija Čarapića seže godovo čitav vek unazad pre no što se Ilija Čarapić obreo na mestu upravitelja beogradske varoši. Poreklom iz crnogorske oblasti Kuči, njegov se deda sredinom 18. veka sa porodicom naselio u Belom Potoku kraj Avale, u ono vreme delom gročanske nahije. Vasa Čarapić, Ilijin otac i rođeni Beograđanin, istakao se kao gročanski vojvoda, ali i kao pripadnik tzv. "srpskih frajkora" – dobrovoljačke milicije osnovane od strane Habzburške monarhije sa ciljem da se tokom Austrijsko-turskog rata bore protiv Osmanlija.

Sam vojvoda Čarapić bio je znan po velikom preziru prema Turcima. Angažovanje u borbama protiv najvećeg srpskog neprijatelja donelo mu je naklonost Karađorđa Petrovića, a pogibija tokom borbe za Beograd 1806. godine i važno mesto u srpskoj istoriji.

Da iver u ovom slučaju ne pada daleko od klade, dokazao je i Vasin sin Ilija. Od oca je već u 18. godini nasledio vojvodsku titulu, postavši, po pogibiji strica Atanasija 1810., vojvodom gročanske nahije.

Njegovo službovanje kao upravitelja otpočelo je 7. maja 1839. Dva meseca pošto je seo u upraviteljsku stolicu, i Beograd zvanično dobija svoje organe uprave. Tako je od 13. jula iste godine beogradska opština postala pravno lice koje je imalo sopstvene organe uprave. Tadašnje Upraviteljstvo varoši Beogradske imalo je zasebna odeljenja sa dužnostima podeljenim na administrativnu, policijsku i sudsku, što je značilo da Ilija Čarapić postaje "glavnokomandujući" nad svim organima uprave.

Zakonske odredbe, pritom, bile su skrojene tako da je upravitelj istovremeno uzimao i dužnost predsednika opštine. Model je funkcionisao sve do decembra 1841., kada je opština odvojena od uprave grada. Ilija je, od imenovanja za upravitelja, svoju dvostruku dužnost vršio godinu dana (do 27. maja 1940. godine), ali je pisanih dokumenata koji bi nam bliže ukazali na značajnije detalje njegovog mandata, nažalost, veoma malo.

Ono što se zna jeste da je u to vreme Beograd počeo sa besplatnom dodelom terazijskih placeva za izgradnju kuća. Uslovi su, pritom, bili više nego povoljni, tim pre što je svaki novi vlasnik sam mogao odabrati veličinu placa. Interesovanje je uprkos tome bilo zanemarljivo, pre svega jer su Terazije u ono vreme bile sama periferija varoši.

O delovanju Ilije Čarapića zna se i da je jedno vreme bio u sukobu sa Milošem Obrenovićem. Zbog toga je 1835. godine i penzionisan, ali nakon Miloševog odlaska sa vlasti ponovo je vraćen u službu. Sa voždom Karađorđem je, pak, nakon udaje za njegovu kćer Stamenku delio porodične veze. Par nije imao svoje dece, ali je Ilija, ulaskom u brak, postao očuh Stamenkine dece iz prvog braka, sina Kuzmana i kćeri Jelene.

Nakon godinu dana mandata, vojvodu Čarapića je na mestu upravnika nasledio drugi po redu beogradski upravitelj, Miloš Bogićević. Nedugo po svršetku službe, Ilija je preminuo 1842. godine u Beogradu. Njegov naslednik je kao gradonačelnik proveo svega četiri meseca, prešavši potom u službu Popečiteljstva unutrašnjih dela. I Čarapić i Bogićević pak, ostaće upamćeni po još nečemu zajedničkom, jer obojica, sem dužnosti upravitelja prestonice, dele i godinu smrti.