Policijske službenike uglavnom zamišljamo kao kršne momke, jer... Pa, da bi nas neko sačuvao svega opasnog sa one strane zakona, podrazumeva se da je taj neko spretan i fizički okretan. Podrazumeva se, mada prećutno, i da je to po pravilu muškarac. I mada devojke u plavoj uniformi nisu izuzeci, postoji jedan detalj koji bi iz današnje perspektive Beograđanima bio prilično interesantan.

Pre ravno 9 decenija, očekivalo bi se – sukladno vremenu i mentalitetu – da devojke plavim uniformama nisu mogle ni da primirišu. Nekako je uvreženo mišljenje, čak i danas, da postoje „muške“ i „ženske“ karijere. Samim tim, biti čuvar reda i zakona je uloga kakva devojkama načelno „ne stoji“.

Ali, u Beogradu koji je žurio ka polovini prošlog veka, poneke ideje su delovale smelo, moderno i – vrlo ostvarivo.

Imamo ideju – a plan?

Na stolu Ministarstva unutrašnjih poslova, 1937. godine, stajao je baš takav predlog: da žene obuku uniformu i zakorače u policijsku službu. Čak ni tada to nije delovalo posebno revolucionarno, pogotovo ako se uporedi sa Londonom ili Parizom. No, za razliku od zapadnijih evropskih gradova, Kraljevina je morala da ide dalje od pukog razmatranja predloga.

MUP je u principu znao šta želi: da oformi „žensku policiju“, za šta mu je trebala, za početak, saglasnost viših instanci. Zato je predlog sa njihovog stola prvo stigao na adresu Uprave grada Beograda, a zatim i do sreskih načelnika i policijskih stanica širom zemlje.

No, saglasnost je bila samo pola posla. MUP je zatražio mišljenje i savet, jer još nije bio načisto sa time kako da ovakvu ideju sprovede na domaćem terenu.

Plan je, doduše, postojao u grubim crtama. Ženska policija nije zamišljena kao kopi-pejst muške, već kao zasebna jedinica sa drugačijim zadacima. Bila bi joj prvenstveno dodeljena preventivna uloga, odnosno delovanje u situacijama u kojima muškarci nisu dovoljno (niti na isti način) vični.

Dame sa ove, a i sa one strane morala

Nije bilo slučajno što su neke od tih situacija podrazumevale pretežno kontakt sa drugim ženama. U tadašnjem Beogradu (mada ni drugi gradovi nisu zaostajali), postojalo je ono što se pogrdno nazivalo „ženskom karijerom“ – u prvom redu, prostitucija, koja je nosila i rizik da žene postanu laka meta kupoprodaje belog roblja. Ako je želela da koliko toliko stane na put tom problemu, država je morala da smisli način da se time pozabavi malo diskretnije.

Otuda bi ovakav delokrug rada bio poveren damama u uniformi. Daleko od toga da je zadatak bio jednostavan – valjalo je u njega spakovati razne faze, poput nadzora, praćenja i pokušaja da se saseku mreže koje su se često granale preko granica. No, ženska policija bi imala keca u rukava upravo zato što je ženska. Jer, lakše je kada žene prekoputa sebe vide sebi sličnu, umesto strogog policajca koji ne uliva mnogo poverenja.

Verovalo se, dakle, da bi ženska empatija mogla da se pokaže kao ključna prednost. Ali, takav pristup nije bio rezervisan samo za dame lakog morala.

Podalje od zatvorskih ćelija? Ipak ne

Da ste krajem ’30-ih godina prošetali ulicama Beograda, neke stvari ne bi bile bitno drugačije nego danas. Viđali bi ste ljude bez krova nad glavom, koje je muka naterala da se „presele“ na trotoar. I ne samo ljude, već i decu i mlade devojke.

Potonje su se u ono vreme etiketirale kao „posrnule“ – no, lako je bilo suditi ako niste u njihovoj koži. S te strane, država je imala u planu da njihovo zbrinjavanje poveri ženskoj policiji. Što se sistemskog rešenja tiče, ideja beše i da se otvore posebni domovi za napuštenu decu i žene, u kojima bi policajke imale zadatak da službuju i da kontrolišu.

Ipak, to nije značilo da bi bile spašene zatvorskih rešetaka. Naprotiv, imale bi pune ruke posla, prvenstveno kada je trebalo pretresati i saslušavati  zatvorenice. Uz to, veća je verovatnoća i da policajke pridobiju poverenje maloletnih prekršilaca zakona.

S te strane, gradski oci su dobro procenili situaciju. Ovakva i slična zaduženja bi sasvim lepo „legla“ čuvarkama reda, tim pre što bi imale njuha za humaniji pristup – a gde je humanost, tu je, u ovom slučaju, i efikasnost.

Gde je zapelo sa sprovođenjem u delo?

Sve je to obrazloženo i u dopisima koje je poslao MUP. Štaviše, među glavnim motivima za uvođenje novine beše način da se pomogne najugroženijima: napuštenoj i siromašnoj deci. U velikim gradovima pogotovo, gde ih nije bilo teško sresti, a gde je postojala i bojazan kakvu će sudbinu imati klinci koje „odgaja“ ulica.

Dakako, ni policiji to iskustvo nije bilo strano. Danas – napušteno dete, sutra –„kriminalni talog“. Tako je bar izgledalo u očima zakona koji je, takođe ispravno, procenio da je ključ u prevenciji. Na papiru je sve bilo skockano: ako se na ulice izvede i ženska policija, eto zaloga za budućnost u vidu smanjenja stope kriminala. No, između ideje i realizacije se vrlo često umeša ne tako idealna stvarnost.

Tu stvarnost je u izvesnoj meri diktirala ondašnja geopolitika. Svet je bio na pragu još jednog velikog rata, mada nije trebalo podceniti ni lokalne faktore.

Spala knjiga na tri slova...

Pre svega, za žensku policiju je manjkalo – ženskog kadra. Mogli su se naći koliko pojedinačni slučajevi žena u službi, mada su i oni bili na nivou statističke greške. Razlog tome, osim u logistici, valjalo je potražiti u elementima koji se ne daju lako isplanirati.

Jedna od glavnih kočnica se nazirala u finansijskom ulaganju. Niti je bilo sredstava da se opremi ženski kadar, niti da se prione na izgradnju domova u kojima bi se taj kadar zapošljavao. Jer, kada (drugi) svetski rat pokuca na vrata, logično je da će novac otići na vojne potrepštine i ljudstvo.

Druga kočnica je više imala veze sa ovdašnjim mentalitetom. Policijska služba se, jednostavno, nije posmatrala kao „mesto za žene“. Po (ne sasvim tačnoj) logici stvari, ženama je nedostajalo ne samo fizičke spreme, već i sklonosti ka „agresivnom ponašanju“.

U takvim okolnostima, ideja o ženskoj policiji nije sasvim odbačena – samo je manjkalo volje da ona zaista i zaživi. „Zaživljavanje“ je, doduše, došlo decenijama kasnije, pa su žene polako ali sigurno ulazile u sve segmente MUP-a: od administrativnog rada, do patroliranja na terenu.

Popriličan je to pomak u odnosu na međuratni period. Pošto su dopisi tadašnjeg MUP-a ostali da čame u fijokama, Beograd do 1941. godine ipak nije dobio organizovanu, žensku policiju. U celoj Kraljevini su radile samo tri „prave“ policajke: po dve u Zagrebu i Ljubljani, a u Beogradu – samo jedna.