Beše to 1947. godine, kada je u Narodnu biblioteku pristigao teško čitljiv rukopis. Tamo je dospeo iz zaostavštine Sime Milutinovića Sarajlije, Njegoševog učitelja i pesnika o kome je i veliki Gete pisao hvale.

Očito ga niko nije smatrao suviše važnim čim je u Sarajlijinoj ostavštini, kako se saznalo, ležao punih sto godina. Od pet povećih skripti bez naslova, na prvom listu ispod „Predislovija“ beše još zapisano „Premili i preljubezni rode moj Srbski“. Tek je treća sveska otkrila da čitalac u rukama drži „Žizniopisanija moja“ Nićifora Ninkovića.

Na stranu izbledelo mastilo na mnogim stranicama, današnjem čitaocu bi u ovom pisaniju bilo nemoguće da se snađe. Svega je ovde bilo izmešanog – različitih pisama i jezika i od njih pozajmljenih tuđica, do pravopisa kome je spisatelj sam kovao pravila. I jeste ih bilo „po Vuku“ (mogla su se razaznati slova Lj, NJ, Č, Đ ili Dž), ali i nije – ponegde je nedostajalo slovo H. Još više bi se čitalac zbunio kada naiđe na rumunske, turske, slovačke i ruske reči, pritom sve ispisane – ćirilicom.

Uz sve to, spisatelj je očito još poznavao latinski, mađarski i novogrčki. Držao se i svog maternjeg jezika, ali je od njega načinio svojevrsni „koktel“ narodnog i slavenosrpskog, začinivši ga mnogim turcizmima. Otuda su izdavači imali pune ruke posla. Valjalo je ove sveske rastumačiti i „prevesti“ na današnji pravopis i gramatiku, te je prošlo još 25 godina dok „Žizniopisanija“ nisu izašla iz štampe.

Šta se (nije) znalo o piscu zaboravljenih memoara?

O autoru ovih pisanija doznalo se onoliko koliko je sam o sebi zabeležio. Po tome sudeći, Nićifor Ninković bio je neuobičajena figura, života ispunjenog priključenijima za koja bi grehota bila da ih nije sačuvao na hartiji. „Žizniopisanija“ su, pre svega, otkrivala kako je izgledao život jednog obično-neobičnog čoveka s prve polovine 19. veka. No, tek se nakon par vekova uvidelo da ove stranice predstavljaju dragoceno svedočenje o piščevim viđenijim i uvaženim savremenicima, ali i o prilikama u Srbiji u vreme Prvog i Drugog srpskog ustanka.

I sam Ninković je svojevremeno odabrao da stane uz ustanike. Tako je i započeo svoje memoare: „Budući da sam za mlado moje doba devetnaeste godine vozrasta bio, i tako mi padne na um, čujući Karađorđa da vojuje i s Turcima se bije, da i ja pređem štogod rodu i otečestvu starom od pomoći biti...“.

No, i dalje se iz ovih redova slabo naslućivalo ko je zapravo bio Nićifor Ninković. A bio je još i pisar i (samouki) lekar, stigavši da proputuje i dobar deo Evrope. Među književnicima svog vremena je poprilično „odskakao“, a po memoarima se naziralo da je bio poliglota u vreme kada su se poliglote mogle izbrojati na prste.

Ipak, najviše se znalo o Nićiforovim sporečkanjima sa prvim čovekom Kneževine. Put ga je, naime, odveo u službu Miloša Obrenovića, gde se ispostavilo da će mu to za svagda zagorčati život.

Prvi beg u prestonicu

Još pre nego što se uposlio kod kneza Miloša, Nićifor Ninković je već imao staža u državnim poslovima. Rođen je, kako i sam navodi, 1788. godine u Dobrincima u Sremu. Bio je već u ono vreme pismen mladić, te je službovao kao pisar pocerskog i vlaškog kneza.

Karađorđev ustanak ga zatiče sa nepunih 19. godina. U Beograd prvi put stiže 1807. godine, ali je slučaj hteo da ga u prestonicu dovedu neosnovane klevete.

Naime, našavši se 1809. godine kao pisar kneza Maksima Raškovića, ovaj ga je nakon godinu i po dana službe ostavio bez dinara. Pala je i lažna optužba da je Ninković i sam ojadio kneza, na šta Praviteljstvujušči sovjet serbski presuđuje pogubljenje mladog pisara.

Nadajući se da će odlaskom u Beograd spasiti živu glavu, u Ninkovićevu odbranu je stao Dositej Obradović lično. „Nije, gospodo, ovaj momak ni da se okuje ni da se obesi... A i na licu mu se vidi da on nije takav čovek. Pa zašto da mu život oduzimate?“ Intervencija srpskog prosvetitelja pred članovima Sovjeta urodila je plodom: pošto mu presuda više nije visila nad glavom, Nićifor ostaje u Beogradu kao pomoćnik jednog trgovca.

Ipak, nisu ga držali ni mesto ni aktuelne prilike. U ustanak je pošao pridruživši se četi Konde Bimbaša, a kao pisar se potom našao u službi Jakova Nenadovića.

Pustolovine berberina i samoukog lekara

Mada je ponovo dobio mesto u državnoj službi, Ninković i dalje nije imao sreće. Sporečkao se ovoga puta i sa Jakovom Nenadovićem, a ovo sučeljavanje je rešio – odlaskom iz Srbije. Pošavši put Rumunije i Turske, promenio je i profesionalnu orijentaciju: najpre je izučio zanat za berberina, od jezika naučio grčki, turski i vlaški, a potom je silom prilika, obolevši od neke bolesti, izučio i „doktoriju“.

Nićifor se u Beograd vraća 1819. godine. Skrasio se uz suprugu i tri kćeri, a njegov berberski dućan je tih godina bio prvi u Beogradu. Ni to, doduše, nije dugo potrajalo. Godine 1822. Ninković odlazi u Kragujevac, gde će mu život zagorčavati knez Miloš Obrenović lično.

Naime, biti u kneževoj službi ispostaviće se kao najveće Nićiforovo iskušenje. Kod Miloša je došao kao njegov lični berberin i lekar, teškom mukom izdržavši naredne četiri godine.

Na ratnoj nozi sa srpskim knezom

Život u kneževom Konaku, u gradu u kome su živele i važne figure tadašnje kulturne elite, doneo je nekadašnjem pisaru poznanstvo sa Vukom Karadžićem i Dimitrijem Davidovićem. Što se samog kneza tiče, netrpeljivost je između njega i Ninkovića zaiskrila već prilikom prvog suserta.

Otuda njegova „Žizniopisanija“ predstavljaju još dragoceniji zapis, budući da je hartija istrpela i ratove na relaciji kneza i njegovog berberina. Štaviše, Nićifor je poželeo odustati od službe čim je upoznao Miloša. Razljućen zbog toga što ga je neko tog dana već rđavo obrijao, knez je Ninkoviću, ni krivom ni dužnom, zamerio što nije došao ranije.

Miloš je, ipak, brzo shvatio da je naišao na sebi ravnog. Ni berberin nije bio rad da drži jezik za zubima, te je upoznavanje eskaliralo u prepirku. Pošto je ipak bio prvi čovek Kneževine, Gospodareva reč je morala biti poslednja – kada ga je Ninković zamolio da ga odmah otpusti, Miloš je grubo dobacio da ga, hteo - ne hteo, služiti mora.

Da stvar bude gora, ovakav „tretman“ je Nićifor izdržavao gotovo svakodnevno. Njegovi memoari su upamtili i trenutak kada je Gospodar, pritom nemajući valjanog povoda, naložio da se Nićiforu „udeli“ 30 udaraca štapom. Ni kriv ni dužan, osuđenik je stoički istrpeo kaznu. Međutim, imao je i „keca u rukavu“ – svoje nevolje bi često okretao na šalu. Tako je i ovoga puta, prepričavajući supruzi ovaj događaj, šaljivi berberin odvratio: „Jeza lajala, guza patila!“.

Na koncu, služba u kneževom Konaku postajala je sve nesnosnija. Nićifor se zbog toga umeo i pobuniti, verujući da za to ima valjanih razloga.

Nastaviće se...