Dok je smrt kralja Aleksandra i kraljice Drage potresala čitavu zemlju, „Kolarac“ je u prvom redu ostao stecište gradske elite. Tako je i bilo sve do ’30ih godina prošlog veka. Međuratni period doneo je društveni i ekonomski bum, pa se Beograd gradio i rastao na stubovima privrede.

U to vreme je u neposrednom komšiluku otvorena čuvena Mitićeva palata. „Kolarac“ je već bio na glasu po dobrom meniju, što je odgovaralo i uposlenima u robnoj kući Vlade Mitića. Ovde se, kao u menzu, dolazilo na pauzu za ručak, a tada je „Kolarac“ počeo nalikovati onome što će ostati do danas.

U međuvremenu se i ponešto od njegove tradicije moralo menjati – šestoaprilsko bombardovanje 1941. godine zbrisalo ga je sa lica grada, ili makar sa lica Makedonske ulice. Do 1950. se preselio u drugu zgradu i poneo sa sobom staro ime. Za kafanu na takvom glasu, Knez Mihailova ulica bila je najprikladnija nova adresa. Na broju 46 se nalazilo zdanje koje je 1869. godine podigao još jedan poznati beogradski trgovac, Veljko Savić. Spolja gledano, „Kolarčevo“ ruho se nije mnogo promenilo – i ova je zgrada bila vršnjakinja klasicističkog stila gradnje. A u kafanu su se potom „doseljavali“ i ostali Beograđani, poput elite koja je navraćala sa Kolarčevog narodnog univerziteta.

Ubrzo je postala i tradicija da se koncertne večeri završavaju u otmenoj kafani. U isto vreme, Beograd je nakon drugog rata po drugi put rastao, a u „Knezu“ su vrata otvorile neke od najvećih jugoslovenskih firmi. Tradicija se potom prenela i na radničku klasu. Već od 6 sati ujutru je „Kolarac“ služio doručak i kafu sa ratlukom, podrazumevajući da su gradski trgovci kancelariju menjali kafanom.

Ljuta kapljica za početak radnog dana

Dok je „Kolarac“ na prelazu vekova služio i kao teatar i bioskopska sala, sada se znalo da u njemu nema predstava i muzike. Za poslušati dobru svirku (pa i zaglaviti do jutra) odlazilo se u „Gradski podrum“ ili „Park“. Za to vreme, „Kolarac“ je bio mesto na kome su se dogovarali poslovi sa važnim klijentima.

Retko se kasnije pamtilo da su kafane tih godina prve goste dočekivale već u 6 sati izjutra. Ni to nije smetalo da se rana zora započne uz gutljaj vinjaka, a negde s druge polovine prošlog veka, trgovcima i poslovnoj gospodi pridružila se i studentarija. Jedino beše nezgodno što su se „Knezom“ tih godina kotrljali i automobili. U takvom gužvanjcu je umelo biti prilično tesno, ali su se u „Kolarcu“ ipak dosetili – pred baštom su nikle tri žardinjere, te su gosti sedeli ne mareći za nestrpljive vozače.

I tada se „Kolarac“ nastavljao držati tradicije. U njemu se ogledao autentični duh prestonice, i to ne samo po dobroj kapljici i zalogaju „kao kod kuće“. Uveliko su tome pridonosile i stalne gošće: „Kada uđem u ,Kolarac’, priželjkujem miris domaćih vanilica uz kafu“ – tako je govorio profesor Janković „Mravojed“.

Umetnici, zvezde i domaće vanilice „kod Mačka“

Iza Dragomira Čumića-Čume ostala je i anegdota da je upravo on u jelovnik uvrstio domaće vanilice. Čekale bi ga svaki put kada navrati, ali i on beše tek jedan od velikana koji su se u „Kolarcu“ osećali kao kod kuće. Ovde su sedeli Voja Brajović, Paja Vuisić, Ljuba Samardžić, Dragomir Bojanić-Gidra i Gaga Nikolić, dok se za Petra Kralja znalo da ima sopstvenu rutu: svakodnevno obilazeći 5 komšijskih kafana, nije propuštao da prođe ni kraj „Kolarca“.

A osim legendi ovdašnjeg glumišta, i „Kolarac“ je postao televizijska zvezda kada su u njemu nastajale scene „Porodičnog blaga“. U te svrhe je promenio ime u „Kafana kod Mačka“. Međutim, daleko od toga da je samo glumcima bio poput druge kuće. Trgovci, akademici, muzičari i umetnici svih fela redovno su zasedali u Knez Mihailovoj 46, a od manje poznatih tradicija beše i vreme kada se u „Kolarcu“ održavao Sajam knjiga. Na spratu se iznad njega 2004. godine uselio i legat Muzeja grada. U međuvremenu, „Kolarac“ je ostao među retkima koji nije ustuknuo pred modernim kafićima, te su najpoznatija prestonička ulica – i u njoj najpoznatija kafana – ostale ustoličene kao specifičan beogradski trejdmark.