Jedan od pokretača postimpresionizma, Pol Gogen, trampio je lagodan život bankara i tutnjavu grada svetlosti za jarke boje, egzotične predele i svet lišen zapadne tekovine. Tamo je naslikao mnoga remek-dela, među kojima i Tahićanku, koja je proputovavši i videvši sveta na kraju se skućila u Narodnom muzeju kao jedna od pet najskupocenijih slika istog.

Gog(en)

Ežen Anri Pol Gogen rođen je 1848. godine u Parizu. Vodio je naizgled bezbrižan život kao bankar, okružen suprugom i decom, bez po muke. Družeći se sa Polom Sezanom, četkice se isprva latio iz čiste dokolice. Bio je obično mazalo. Prvi radovi iako nisu bili bogznašta, na njegovo zaprepašćenje primljeni su u Salonu slika. A, kako kažu, razum je zatočenik u rukama strasti.

Polako, ali sigurno probija se u slikarske krugove, uz asistenciju Kamija Pisoara i Edgara Degee. Prve izložbe su bile uspešne i ispraćene su pozitivnim kritikama, koje su ga samo još više napujdavale ka konačnoj odluci da napusti bankarstvo i u potpunosti se posveti slikarstvu. U prvi mah porodica ga prati u umetničkom pohodu, ali nakon niza pogrešnih poteza i bez prebijene pare ostaje bez podrške najbližnjih, koji ga napuštaju.

Prepušten sam sebi, odlučno sledi svoj zacrtani put, ne obazirajući na žrtve koje podnosi. Usput nabasava na Vinsenta van Goga, koji ga nedugo zatim poziva da mu se pridruži u Arlu. Živeći i stvarajući zajedno, Gogen pronalazi sebe. Napušta impresionizam, stvarajući sopstveni stil - sintetizam, nalik vitražu. Međutim, drugovanje je ispaštalo i urušavalo se čestim prepirkama usled ćudi i oskudice. Tokom jedne žučne rasprave Van Gog je u izlivu besa potegao za svojih uhom i odrezao ga, što je nesumnjivo stavilo tačku na njihovo prijateljstvo nakon svega devet nedelja zajedničkog života. Umetnici se razilaze, Gogen odlazi na svoju stranu, a Van Gog dospeva u umobolnicu, te naposletku oduzima sebi život.

Foto: Wikipedia

Zov divljine

Pshički smožden smrću kompanjona, bez cvonjka na vidiku, civilizaciju menja za varvarstvo, hitajući ka Tahitiju 1891. godine. Tropi se pokazaju blagorodnim, podmlađujući ga, ili, bolje rečeno, podmlađujući njegovo slikarstvo. Preporodivši se, njegov crtež dobija sasvim novu dimenziju, postaje još snažniji, koloritno neobičniji, bogatiji. Očigledno je ovo bogatstvo jednim delom plod egzotične prirode, čiju je bujnost, svetlost i tajnovitost umetnik pokušao da prikaže, pritom izbegavajući zamke jeftine egzotike i literarnog slikarstva. Pejzaži iz snova mu se ponovo javljaju, pozajmljujući lepotu nesputane prirode i ženskog tela kao muzu i oslikavajući ih na platnu, iz kojih prostiču nova remek-dela. 

Sestre po ocu

Ipak, iako se radi o izuzetno plodnom dobu po njegovo slikarstvo on na ličnom planu doživljava najteže trenutke. Oprhvan nemaštinom, gubitkom ćerke, neuspelim pokušajem samoubistva, sifilisom, Pol Gogen slika 1898. godine obnaženu pozadinu devojke u prirodi u pozamašnom formatu. Nadevnuvši joj naziv Tahićanka, ovo ulje na platnu pripada njegovom poznom stvaralačkom periodu. Takođe, figura iste dame se može spaziti u donjem desnom uglu u sklopu monumentalnog dela Odakle dolazimo? Šta smo? Kuda idemo?, koje je naslikao godinu dana ranije uz konstataciju da se radi o njegovom životnom i filozofskom zaveštanju. 

Inače, malo je poznato da Tahićanka ima svoju bliznakinju, koja se razlikuje po plameno crvenoj pozadini od svoje mlađe sestre. Krštene sa I i II, po redosledu stvaranja, dela su pukom srećom izbegla uništenje od strane termita i sveštenika nakon smrti Pola Gogena 1903. godine. Zajedno sa drugim njegovim radovima udomljene su budzašto na aukciji u Papeteu, prestonici Tahitija.

Tahiti - Pariz - Beograd

Starija od dve pronašla je svoj put do severa Kopenhagena i obitava u Muzeju Odrupgard, dok se mlađa nekako smestila u Parizu, dospevši u ruke francuskog doktora i kolekcionara Žorža Vijoa. Čuvši da njegov stari znanac knez Pavle Karađorđević osniva muzej, vrli prijatelj dr Vijo odlučuje se dati svoj doprinos u tom poduhvatu, poklonivši Tahićanku (II) 1935. godine Muzeju kneza Pavla. Upravo ovaj potez otvorio je branu i najezdu donacija i darova od raznoraznih evropskih kolekcionara i aristokrata, upotpunjujući respektabilnu zbirku koju su prestolonaslednik i direktor Milan Kašanin nastojali da sačine i time ubroje muzej u sam svetski krem.

Pregrmevši Drugi svetski rad i jalove okupatorske pokušaje razbojništva, Tahićanka se seli u novosnovani Narodni muzej i tamo u okviru stalne postavke pravi društvo četvoroma srodnika po kistu iz slavne, ali sporne zbirke Eriha Šlomovića (Radosti Bretanje, Mrtva priroda sa voćem i bocom, Tahićanin sa čunom i Tahićanka sa psom) sve do sredine 90-ih godina prošlog veka. 

Šest sati za Gogenovu Tahićanku

Famozna krađa Renoarove Kupačice 1996. godine osudila je Gogenovu Tahićanku skupa sa čitavom inostranom postavkom na robiju u depou Narodnog muzeja. Nedela koja su im prišivena bila su neodgovarajuće obezbeđenje i klimatski uslovi. Na to se sve nadovezala dozlaboga duga obnova zdanja, pa je zlopaćenje i agonija produžena na više od dve decenije. Naravno, bilo je tu lufta za povremene kratkotrajne dopuste na izlazak na površinu, ali samo u vanrednim okolnostima. Jedan od takvih izuzetaka bila je 150-godišnjica slikarovog rođenja kada su 1998. godine sve njegove dostupne slike bile izložene.

Stogodišnjica smrti francuskog velikana postimpresionizma obeležena je u svetu, ali i kod nas. Francuski kulturni centar postarao se da Beograd ne štrči kao trn u oku na umetničkoj sceni. Naime, uspeli su da iskamče Gogenovu Tahićanku od Narodnog muzeja, iščupajući je iz tmine depoa na četvrt dana posle godina tavorenja tamo, te je svečano izlože u svojim prostorijama na dan slikareve smrti. Iako ovaj podvig nije bio nagovešten kako praksa inače nalaže odziv je bio zapanjujuće velik. Jednog četvrtka 2003. godine svi prisutni u Centru od 12 do 18 časova ostali su zabezeknuti okačenim platnom, razrogačeno gledajući nagu pozadinu jedre deve sa ostrva Francuske Polinezije. Izložba je zaključena 15 minuta pre zatvaranja sa hiljaditim posetiocem.

 

Kazna je zvanično odslužena na Vidovdan 2018. godine kada su sva najveća platna konačno puštena iz zatočeništva, uključujući Gogenovu Tahićanku. Ugledavši ponovo svetlost dana, zauzela su svoja mesta u novoobnovljenom Narodnom muzeju.