Tog 22. maja godine 1942, grupa ljudi se okupila na valjevačkoj pijaci. Petak je, inače, bio pijačni dan, pa se i očekivala veća gužva od uobičajene. Ali, nije okupljene suviše zanimala pijačna ponuda – došli su drugačijom prilikom, malo manje „srećnom“ nego što bi bio šoping pred vikend.

Na istoj toj pijaci su već bila prostavljena vešala. A ka njima je koračao Stjepan Filipović, čovek prethodno nazvan „nemogući slučaj“. Jer, od decembra, kada su ga zarobile okupatorske snage, nije bilo te sile koja bi ga naterala da oda saborce-partizane.

Skupo je Filipović platio tu nepokornost, našavši se koji mesec kasnije u beogradskom Ratničkom domu. Tu ga je držao Gestapo, da bi ga zatim poslao u Valjevo na izdržavanje (preostale) kazne.

Stjepan je u tadašnjoj KPJ već imao godina staža. Prednjačio je kao aktivista, zatim kao učesnik NOB, a u poslednjim borbama je došao i na mesto komandira čete. Do proleća 1942., jedino što ga je sa sigurnošću čekalo bila je – smrt.

I pred nju je stao u pobunjeničkom duhu: dok ga je straža sprovodila ka vešalima, iz sve snage je vikao okupljenom narodu da ne pristane na predaju. Pre no što mu je oko vrata stavljena omča, podigao je ruke u vis i stegao šake u pesnice.

Tako je ovekovečen i na svojoj poslednjoj fotografiji. Ova slika je, pak, ovekovečila delić otpora prema Nemcima, a Stjepan Filipović proglašen je za narodnog heroja.

Dvadesetak godina nakon tog pijačnog dana, Filipović se ponovo obreo u Beogradu. Posredno, doduše, jer ga je u prestonici bilo samo imenom i prezimenom. Jedna tek izgrađena osnovna škola na Karaburmi je nazvana njemu u čast, ali je Stjepan, vođen planovima tadašnjih urbanista, spremao da se „preseli“ i na suprotan gradski kraj.

Za Beograđane je taj deo slovio za ruglo i krš. Jednostavno, nije bilo lepših reči za gomilu udžerica koje su se „kupale“ u prljavštini, pa još zaturenih u rupi podno Topčiderskog brda. Ova dolina je, međutim, nastala planski, dok je iz nje vađena zemlja zarad nasipanja Bare Venecije.

Dva Beograda, jedan drugom „do malog prsta“

Elem, početkom ’60-ih, trojica arhitekata – Voja Đorđević, Slobodan Komatina i Đorđe Pivarski – već je bila na zadatku da koliko-toliko izmeni tu sumornu sliku. Na raspolaganju su imali oko 77.600 kvadratnih metara, sasvim dovoljno da na njima projektuju 5 ogromnih solitera.

U datom trenutku, ovo je trebalo da bude deo slike posleratnog Beograda: grada koji je rastao i kome se smešio moderniji izgled. Ali, sukobile su se u isto vreme i dve gotovo nespojive različizosti – stotinak kuća koje su činile nehigijensko naselje Prokop, te zgrade od 14 spratova u kojima su živeli oficiri i podoficiri JNA.

Ipak, kontrast nije stajao na putu ambicioznom planu. Sa suprotne strane je, uostalom, pogled bio kudikamo lepši – pucao je na krošnje „Hajd parka“, kog je od solitera delio (sadašnji) Bulevar kneza Aleksandra. Interesantan je bio i oblik ovih solitera, jer su zamišljeni (i izgrađeni) kao trokrake zvezde. Visina im je bila po 50 metara i predviđalo se da će se u njih useliti oko 3.000 stanara.

Što je bilo planirano, to se i ostvarilo – a ovi soliteri su, na neki način, predstavljali i pokaznu vežbu. Videlo se to, najpre, po načinu izgradnje, koja je podrazumevala zvučnu i toplotnu izolaciju, montažne elemente, najnoviju tehnologiju u materijalima za fasadu... Ali, po prvi put su u Beogradu viđene i mašine i dizalice iz uvoza.

Potonje su uvezene iz Zapadne Nemačke, a rezultat je bio vidljiv i po brzini gradnje solitera. No, stanarima je više značilo ono što su zatekli unutar ovih zgrada. Osim nove kotlarnice za grejanje, delimično ugrađene u zemlju, svaki soliter je imao sopstveni rezervoar za smeće. Ovi su rezervoari bili hermetički zatvoreni, i sve do izgradnje pet solitera, nije ih imala niti jedna zgrada u Beogradu.

Ovo je, dakle, bila svojevrsna novina. Stanari se više nisu „cimali“ sa iznošenjem smeća, već su ga direktno iz svojih stanova, kroz posebne „tunele“, odlagali pravo u rezervoar. A kao što život u modernom gradu nalaže, planovi su još podrazumevali i sve što je prosečnoj porodici neophodno: prizemne markete, obdanište za svu decu iz kompleksa, servis za pranje veša, garaže i poslastičarnicu...

Najzad, novoizgrađenom kompleksu je dodeljeno ime „nemogućeg slučaja“ sa početka priče. Pošto je i sam Stjepan Filipović imao nekoliko varijanti imena – Stjepan, Stipan i Stevan – tako je vremenom ime naselja metamorfoziralo u „Stevan Filipović“. A ubrzo sa useljenjem stanara, zakolale su priče da soliteri imaju specifičnu, manje poznatu namenu.

Teorije zavere i duplikati preko Drine

Iako je stanarima nudilo za ono vreme neviđene pogodnosti (jer, ko ne bi voleo da ne razmišlja o iznošenju smeća?), naselje „Stevan Filipović“ nije ostalo imuno na zabrinjavajuće glasine. U skorije vreme se počela širiti briga o tobožnjoj ugroženosti solitera – potkrepile su je tvrdnje o kliznom tlu, tim pre što je naselje izgrađeno na padini Topčiderskog brda.

Ispitivanja tla su, ipak, dala drugačiju sliku: vršena su još prilikom pripreme za izgradnju, kada je utvrđeno da je padina, zapravo – krečnjačka stena. Samim tim, podizanje ovako velikih solitera je okarakterisano kao potpuno bezbedno. S druge strane, govorkalo se da je naselje „Stevan Filipović“ sagrađeno kao naročita vrsta utvrde, te da za cilj ima da „zaštiti“ lično predsednika Tita.

Delimično su ta govorkanja potkrepili sami njegovi stanovnici. Naime, stanovi u „zvezdastim“ soliterima su bez izuzetka dodeljeni vojnim licima – oficirima i podoficirima. Sem toga, znalo se i da je Josip Broz živeo maltene u komšiluku. Sa treće strane, nije bila tajna da su male zemlje često bile na meti vojne intervencije velikih, pre svega SAD i SSSR. Otuda je nekako izveden zaključak da su soliteri, zapravo, neka vrsta živog zida – jer, ako bi došlo, hipotetički, do napada na Beograd, oni su bili prvi na liniji odbrane.

Naravno, potvrda ovih nagađanja se nikada nije začula glasno. Nasuprot tome, bilo je detalja koji se nisu mogli osporiti – pre svega, da je naselje „Stevan Filipović“ svojevremeno bilo najmodernije beogradsko naselje. I ne samo u Beogradu, već i u tadašnjoj Jugi. A nestao je ubrzo i onaj kontrast koji je isprva „kvario“ deo slike tog novog, modernog Beograda.

Do 1976. godine, raseljeni su stanovnici podnožja Topčiderskog brda. Njihovih stotinak udžerica je sravnjeno sa zemljom, a ime Prokop je sada ustupalo mesto železničkoj stanici. U međuvremenu, naselje „Stevan Filipović“ je zaprimilo i jednu nesvakidašnju „žalbu“. Potonja je došla od predsednika SFRJ lično, koji se požalio da zbog ovih solitera više nije imao tako lep pogled na Beograd. No, Tito je, reklo bi se, bio relativno usamljeni slučaj – projekat „zvezdastih“ solitera je toliko bio hvaljen, da je u dogledno vreme dobio i duplikat. „Iskopirali“ su ga graditelji iz Mostara, sagradivši u tom gradu pet istovetnih zgrada u obliku zvezde.