Kada se iz Zvezdarske šume zaputite ka gradskom centru – a pritom vas zatekne vreli, letnji period – primetićete ono što primećuje još stotine hiljada Beograđana. Vazduh postaje teži, a sa betona vas dobrano šiba „ustajala“ toplota. Zapamtili ste sigurno i šta znači termin toplotno ostrvo. A zašto takvih ostrva ima sve više – pa, zato što beton niče nauštrb onih drugih, zelenijih ostrva.

Miris smoga daleko prednjači, tako da nam ostaje da sa žaljenjem konstatujemo kako je grad nekada mirisao na lipe, jorgovane i kestenje. Srećom, zelenilo još nije sasvim proterano: zauzima oko 1.105 hektara (toliko pripada gradskim šumama), a planovi predviđaju da ta površina do 2035. godine naraste na 1.500 ha.

Planova, dakle, ima, kao što ih je bilo i kada je prestonica dobijala sadašnje šume: Miljakovačku i Zvezdarsku, šumu na Košutnjaku i Adi, Banjičku i Bežanijsku. A njih dugujemo tome što su prethodne generacije spremno zasukale rukave.

Zvezdarska šuma: 17 hiljada vrednih ruku

Kada bi šume slavile rođendan, Zvezdarska bi, sa punih 80, čak pripala „mlađoj“ generaciji. Da je pošumljavanje teklo po prvobitnoj ideji, imala bi sigurno i više. Jer, tadašnji Veliki Vračar je bio prilično „golišav“. Obližnja Zvezdarnica je uoči Drugog svetskog rata tek bila izgrađena, pa je valjalo da se okolina ponovo zazeleni.

Rat je tu akciju sasekao u korenu, a nije bilo mnogo lakše ni posle okupacije.

Pritom, drvo je zbog ogreva slovilo za važan resurs. Ali, više od potrebe za šumom, postojala je i potreba za hranom.

Tako se na padinama Velikog Vračara isprva žuteo kukuruz. Retorika je nakon rata donekle promenjena, pa je štampa pisala o značaju „čistog vazduha i svežine“, te da bi šuma bila idealna zaštita od košave i letnje žege.

Zvanično, „temelji“ Zvezdarske šume su posađeni 29. avgusta 1946. godine. Najveći deo posla je urađen između ’48. i ’50., a u akciju se u jednom trenutku uključilo čak 8.500 ljudi.

Svakoga je tu bilo: mladih gorana i pionira, omladinaca koji su gradili Omladinsku prugu Šamac-Sarajevo. Danas je teško zamisliti taj prizor, iako ga je još teže potceniti: da je samo jednu beogradsku šumu sadilo bezmalo 17 hiljada ruku.

Banjička šuma: kada ptice osvoje vojni poligon

Sudbina Banjičke šume je bila manje-više slična. Između dva rata, prostor na Banjičkom brdu je delom služio kao vojni poligon, a delom kao zemljište za uzgoj poljoprivrednih kultura. Bilo je, doduše, i šume, ali je potonja raskrčena zbog potreba vojske i stanovništva.

Onda je 1939. godine (ponovo) posađeno prvo drvo iza kasarne Drugog puka. Ozbiljnije pošumljavanje je, takođe, moralo da čeka svršetak rata, pa je Banjička šuma praktično nastajala u isto vreme kada i Zvezdarska: između 1948. i 1950. godine. U akciju se docnije uključila vojska, sve dok i Banjički vis nije pošumljen u narednih 6 godina.

Banjička šuma je docnije iznedrila i pokoje iznenađenje. Naime, stabla su se veoma dopala raznom živom svetu: detlićima, jastrebovima, drozdovima i senicama – a do danas, sveukupno ima više od 70 vrsta ptica. Nastanio se tu i šareni daždevnjak, tako da je šuma dobila jedinstveni mikrokosmos.

Dakako, nepravedno je u ovoj priči izostaviti Timotija Džona Bajforda, koji je zasukao rukave glede zaštite tog mikrokosmosa. Njemu u čast, šuma od 2015. godine nosi ime Bajfordova šuma.

Topčiderska šuma: naslednik „engleskog vrta“

Pre nego što se zazeleneo, Topčider je bio... Pa, takođe zelen, samo bez toliko krošnji.

Livada je prvo služila Osmanlijama, koje su na ovom potezu smestile topove – otuda joj i naziv. Ali, prilike se menjaju početkom 19. veka, kada je knez Miloš Obrenović doneo izričitu naredbu: da se kola ne puštaju preko Topčidera „da livade kvare“.

Naredba je izneta 1831. godine, kada je prostor počeo da se uređuje radi izgradnje Miloševog konaka. Izgled ovog parka je „pozajmljen“ od Engleza, jer su i engleski vrtovi poznati po bujnoj vegetaciji i vijugavim stazama.

U isto vreme, brinuo je Miloš i o Košutnjaku, ogradivši ga i proglasivši svojim lovištem. Udomio je košute i srne, pa su livada i lovište rasli jedno uz drugo. No, Topčiderska šuma, onakva kakvom je znamo danas, mlađa je bar za jedan vek. Posleratna ideja beše da Beograd dobije izletničke šume, pa se Topčider pokazao kao idealna lokacija za to. Pošumljavanje je trajalo dosta dugo – između 1951. i 1960. godine – kada su se najzad spojili park, šuma i grad.

Bežanijska šuma: zeleni zid protivu autoputa

Novi Beograd, kao mlađi „produžetak“ grada, imao je i ponešto drugačiju priču. Dok su izrastali soliteri, zemljište je manje-više bilo siromašno „lepim“ zelenilom. Drveće je ovde slabo puštalo korenje, pa je šuma morala da nastaje planski i uporedo sa novobeogradskom infrastrukturom.

Tadašnji planovi su bili krajnje praktični: da se između naselja i autoputa formira zeleni koridor.

Stanari bi se time zaštitili od buke i smoga, mada nije bio zanemarljiv ni estetski momenat. Postoji, naime, priča da je zelenilo delom zasađeno i kako bi Beograd izgledao lepše putnicima koji stignu avionom, a stizali bi na tada novi aerodrom u Surčinu. Ideja je bila lepa, ali dolazeće decenije su donele izvesne probleme.

Bežanijska šuma, verovatno i zbog svog položaja, danas uživa mnogo manju „zaštitu“ od drugih prestoničkih šuma. Mada se u ono vreme još nije govorilo o klimatskim promenama, novobeogradsko zelenilo je lagano iznedrilo nova pitanja.

Može li hlad protiv betona?

Ne treba biti mnogo pametan da bi se izvukao logičan zaključak – što je grad veći, to mu treba više zelenila.

Pre 70 ili 80 godina, kada su nastajale šume na Zvezdari ili na Topčideru, malo ko je znao šta znači „urbano toplotno ostrvo“. Znalo se koliko da Beogradu treba hlada, ili da šuma može da pročisti vazduh i ublaži nesnosnu vrelinu. A šta se desi kada zelenila nema, to vrlo dobro osećamo danas.

I dok pojedine beogradske šume zalaze u devetu deceniju, prestonica, čini se, i dalje kuburi sa sličnim ciljem: da za sitnih desetak godina „namakne“ još nekoliko stotina zelenih hektara.

Nije, pritom, ni starijim šumama lako. Kao i stotine hiljada Beograđana, „pritiska“ ih sve više betona i sve više smoga.

Ne može čovek a da u tome ne primeti ironiju – za ono što su starije generacije same stvarale, danas nam ostaje da se izborimo. A ako se to učini kao borba Davida sa Golijatom, onda je ideja makar radikalno jednostavna: da se razvoj jednog grada ne završava kada je on izgrađen, već onda kada u njemu može da se diše.