Ako ste imali zadovoljstvo da se provlačite po sudovima, onda je najizvesniji epilog da kažete – „nikad više!“. Nije to bajno iskustvo ni za tužitelja ni za tuženog, makar da je u pitanju razmirica koja se relativno glatko reši.

„Nikad više“ očito nije bio zadovoljavajući epilog za jednog Beograđanina sa neobičnim dodatnim poslom. „Kampovanje“ pred sudnicom mu je bila svakodnevna obaveza, toliko da je postao domaći među sudijama, advokatima, beležnicima i inima za koje je sud po službenoj dužnosti poput druge kuće. A dotični Beograđanin zapravo veze nije imao sa pravom, osim ako se računa da je mnogo voleo da (se) tužaka.

Kada se po gradu već pročulo za njegova priključenija, iz sudnice je dospeo i u štampu. Ipak, mnogo bolje su ga znali Beograđani sa kojima se sudio, a kojima se nije baš dopadala njegova tužiteljska praksa.

Kada eks-apotekar postane deo sudskog inventara...

Poguren, malo proćelav, ali vazda uredno obrijan – i sa aktovkom pod miškom kao obaveznim aksesoarom – tako je izgledao čikica koji je Beograđane redovno stavljao na muke. Verovatno je zažalio svako ko je sa njim dogovarao neki posao, a pritom imao tu nezgodu da mu ostane dužan.

Jer, tada bi usledela već razrađena procedura. Zakinuti gospodin je presavio tabak i uposlio beogradske pravnike, i mada nije činio ništa „pogrešno“, vijanje dužnika mu je donelo prilično neslavnu reputaciju.

Identitet ovog gospodina je, doduše, delimično ostao nepoznat. Kada je probudio i znatiželju beogradskih novinara, ovi mu nikada nisu objavili puno ime.

Znalo se samo da je bila reč o izvesnom gospodinu Paniću. No, saletanje dužnika tom Paniću nije bio pravi „posao“: bavio se u međuratnom Beogradu adaptacijom kuća, a u majstore je prešao kada je prodao svoju apoteku. Mali porodični biznis, na uglu Lomine i Balkanske ulice, gospodin Panić je nasledio od oca. Ali, opravljanje kuća se činilo kao unosnija rabota, bar dok se nije susreo sa nezgodnim navičicama svojih klijenata.

„Ljudi slabo plaćaju“ – zvučalo je kao razuman povod da gospodin Panić uzme stvari u svoje ruke. Bilo je, međutim, pomalo čudno što je hausmajstor to činio vrlo, vrlo često. Isterujući pravdu, postajao je sve češći gost na sudskim hodnicima.

Štaviše, dovoljno je bilo da ga neko zakine za tričavih 500 dinara, pa da čikica sa aktovkom počne da sastavlja sledeći predmet. Kako bi bio potpuno siguran da mu nešto nije promaklo, gospodin Panić je i sam dobro prostudirao zakon.

Zato je tužio „samo za pravednu stvar“, te se sam hvatao pisanja tužbi i prigovora. Nakrcan svojim papirima, svojeručno pisanim, čekao je da uzme ono što je smatrao da mu pripada, a što pojedini Beograđani nisu nalazili za shodno da mu plate.

Rastao je i broj tih „pojedinih“ – bilo ih je najmanje hiljadu. Zapravo, ni sam gospodin Panić više nije znao koliko je sugrađana utužio, osim da ih je bilo „dosta“ i ne računavši one koji su tek imali da dođu na red.

Što se Beograđana tiče, o svom komšiji-uterivaču dugova su umeli svašta da pomisle. Jedni su bili zbunjeni, čudeći se toj familiji koja svako malo nekog tužaka. Drugi su se podsmevali, smišljajući čikici sa aktovkom svakojake nadimke. Nije bio bogznakakav povod da se neko proslavi, ali Panića očito nisu tangirali zlonamerni komentari.

Ticalo ga se samo da dođe do pripadajućih mu novaca.

I u sudu su već bili navikli da mu redovno prozivaju ime. A tuženi, već naviknuti na Panićev neobični „hobi“, umeli su i da eskiviraju bliske susrete sa njim. Ni to ga nije deranžiralo, tim pre što bi sudija po pravilu presudio Paniću u korist. Sve u svemu, pogurenom gospodinu je makar prijala pažnja reportera, koji su ga takođe zatekli – a gde drugo – nego ispred sudijinih vrata.

A da li je imao viška vremena ili je zbilja bio pravdoljubiv, tek, Panić je u sudskoj praksi postao svojevrsni fenomen. Nije se moglo reći da se tužakao zbog basnoslovnih suma, ali nije mu se imalo ni šta osporiti. Novci koje je tražio su mu ionako pripadali, te je i zakon bio na njegovoj strani. Možda je Beograđanima zbog toga bio još neomiljeniji – ili su dobro razmislili koga su idući put unajmili da im opravlja kuće.