Sećate li se Biomelema, spreja protiv opadanja kose, seboreje i peruti? Reklama koju su svojevremeno slušale generacije Jugoslovena opsedala je male ekrane toliko da se svakome trajno usadila u memoriju.

Kome je zaista pomogao a kome ipak ne, više se ni ne pamti. Ali čudotvorni sprej koji je preko noći postao hit nije na jugoslovenskom tržištu bio prvi za tretiranje ćela. Sedamdesetak godina ranije, Jugoslaviju je snašla sveopšta pomama za takozvanom „Interkozmom“. A „Interkozma“, osim što je čudotvorno lečila ćelavost, uspela je da napravi karambol neviđenih razmera. Ne samo među ćelavcima već i kod novinara i štampe, a stigla je i do beogradske policije i Okružnog suda.

Fabula ove sage (a tako i njen epilog) neodoljivo je podsećala na detektivske serije koje vas prikucaju za ekran. Tim pre što je ovde bilo i pravih detektiva, lukavo ispletene prevare, vrtela se u celoj priči i nemala svota švercovanog novca, te izvesni mutni likovi i ojađeni svet koji je postao žrtva sopstvene naivnosti. Šlag na tortu bio je i fakat da se u sve umešao i nemački Gestapo. Za to vreme, Beograđani zavedeni dobro smišljenim advertajzingom pazarili su „Interkozmu“ sa nadom da će im kosa biti „kao sa reklame“.

Bombardovanje, ali brend advertajzingom

Godina je 1939., a jedna ponuda je za prestoničke štampane oglase zalepila sijaset radoznalih očiju. Izvesni brend „Interkozma“, pa još francuski, obnarodovao je da njegova špecija za kosu stoprocentno stavlja tačku na muke miliona (pro)ćelavih muškaraca. Obećanje se pronelo među beogradskim življem, potpomognuto pride i testimonijalima punim hvalospeva.

Ovo je očito bio primer dobro isplamniranog brend advertajzinga: uz najsrdačnije zahvalnice stajale su doterane fotografije pojedinaca sa njihovim bujnim vlasištima. I sve to ne bi li se i slikom dočaralo kako „Interkozmin“ preparat zaista čini čuda.

Deluje neverovatno i da se sve dešavalo dok se istovremeno zakuvavao Drugi svetski rat. Međutim, Beograđani su doslovno bili navučeni. Evropa je, zazirući od Firera, bistrila aktuelnu politiku, a u prestonici tadašnje Kraljevine dumalo se o tome da li je najzad pronađen magični lek za ćelavost.

Neumoljivi su bili i natpisi u štampi: od upečatljivih parola „Smrt ćelavosti“, do nebrojenih prijava prezadovoljnih pojedinaca koji su zaustavili opadanje kose posle samo jedne upotrebe „Interkozminih“ špecija. Pre nego što su i doslovno zasuti bombama, Beograđani su svakodnevno bombardovani svedočenjima o čudesnoj moći francuskog recepta. Odnosno, sve dok im vešto spakovana priča nije postala sumnjiva.

Obećanja, ludom radovanja

Ko god je pohrlio da isproba na sva usta hvaljeni lek, ostao je obešenog nosa. I naravno, suočen sa time da se njegova ćela nije naprasno pretvorila u bujni friz. Nije bilo teško posumnjati da su glasna obećanja bila ništa drugo do dobro upakovana podvala – i to podvala na kojoj je neko masno zaradio.

Taj neko bio je Vinko Heger – mastermajnd operacije i Zagrepčanin upitnog CV-a. Karijeru je, prema dosijeima zagrebačke policije, gradio na sumnjivim poslovima, a jedan od njih (ispostaviće se, i najisplativiji) bio je upravo hvaljeni brend „Interkozma“. Zainteresovala se za Hegerove poslove i beogradska policija, nakon što je počelo da joj se javlja sve više ojađenog sveta.

Teže je, pak, bilo doći do onih prezadovoljnih pojedinaca sa doteranih fotografija. U nameri da detaljnije pročešljaju potencijalnu prevaru, inspektori su češljali svakoga ko je imao umešane prste. Ili makar one do kojih su uspeli da dođu, jer su dobrim delom u aferu bile umešane i tajanstvene figure.

Budući da „Interkozmin“ preparat u praksi nije pokazao ništa od svoje čudotvornosti, istražitelji su se pozabavili i navodnim prezadovoljnim korisnicima. A pre toga je do istražnog zatvora dospelo nekoliko umešanih, a bliskih Vinku Hegeru.

Jedna od njih bila je Antonija Toni Heger, supruga gospodina Hegera. Porodičnu manufakturu je, pak, upotpunio i njen svekar Milan Heger. Izvesna Gizela Dobrovšćak bila je zadužena za švercovanje novca, a osim čudotvornog preparata, u opticaju su bile i – poštanske marke.

Potera bez kraja i konca

Kako je sve više dokaza išlo u prilog tome da je reč o masovnoj prevari, tako je gđa Heger sve upornije tvrdila da su ovo „pravi“ recepti iz Pariza – „neki stari preparati za negu kose i grudi“ koje je njen suprug „negde nabavljao“.

A pred kancelarijom istražnog sudije Okružnog suda – opšti krkljanac. Bilo je među nasamarenima i gospode i gospođa i gospođica, a njihovim saslušavanjem se bavio sudija Puniša Vesković. Ipak, od toliko oštećenih se postavljalo pitanje ko su pojedinci koji su štrikali silne hvalospeve. I za njima se policija dala u poteru, ili makar za onima za koje se moglo dokazati da zaista postoje.

Doznalo se u međuvremenu i za izvesnog doktora de Greva, koji je tobože radio za za jedan pariski institut. Mada je navodno bio umešan u „Interkozminu“ aferu, za beogradsku policiju je ostao misteriozna figura. O njemu ništa nije otkrivala ni Antonija Toni Heger, a osim doktora de Greva, Okružnom sudiji je izmicao i Vinko Heger.

Tresao se Beograd, rodio se miš

U međuvremenu, mastermajnd „afere ćelavih“ je uživao u plodovima sumnjivog biznisa. Boravio je u Parizu i vrlo se pristojno vladao: vozio je luksuzne automobile, obedovao po najboljim restoranima i drugovao sa viđenim Jugoslovenima koji su mu pomagali u biznis planu. Na poziv beogradske policije se nije odazivao, već je mudro sve prepustio svojim advokatima.

Kada je beograskim detektivima najzad dojadila igra mačke i miša, prosledili su pariskim kolegama zahtev za Hegerovu isporuku. U međuvremenu, istraga se okrenula i ka ilegalnom transferu novca i poštanskih marki. Naime, pojedina gospoda i gospođ(ic)e, umesto kupovine čudotvornog preparata, slali su svoje vlasi kose na navodnu analizu. Osim što su tu analizu plaćali iz sopstvenog džepa, u pismima su morali slati i poštansku marku koju su pazarili za 120 dinara.

Dalje je posao preuzimala Antonija Toni Heger. Prepakivala je poštanske marke i slala ih prijateljici Gizeli Dobrovčak u Zagreb, a ova je markice (pre)prodavala na zagrebačkim kioscima. Sva zarada se na koncu slivala u džepove Vinka Hegera lično. Najzad, Heger je novac ilegalnim tokovima prebacivao u inostranstvo, a kada su istražitelji zbrojili samo svotu koja mu je ovim putem dopala ruku, došli su do cifre od preko milion tadašnjih dinara.

Tako se paralelno istraživala i ilegalna trgovina poštanskim markama, te nedozvoljeni prenos novca preko granice. Ono što je počelo sa upečatljivim „Smrt ćelavosti“, naraslo je do afere međunarodnih razmera.

Za to vreme, Beograđanima su bila puna usta „Interkozme“. Nadjačavale su se priče iz kafana, frizerskih salona i berbernica, a konkurencija su im bili – prestonički novinari. I oni su hitali da se dokopaju svežih apdejta, ne mareći mnogo što prevarenima time još više staju na žulj. Ono što nije bilo smešno (a što ni novinari još nisu znali) jeste da je u priču bila umešana i nemačka tajna policija. Prevarantski „dar“ je Hegeru doneo mesto agenta Gestapoa, ali dok je ova crtica iz njegove biografije dopala javnosti, već je bilo kasno. Beograd je bio okupiran, a „Interkozmi“ je ostao epitet jedne od najzabavnijih i najsmešnijih afera toga doba.