Ima u Beogradu delova koje su urbanisti donekle ostavili na miru. Ne toliko iz razloga što nisu želeli da grade, već zbog rečnih struja koje su takve poduhvate učinili nemogućim.

Tako se jedan Beograd razvijao na ulicama, trgovima i među zidovima zgrada. Drugi Beograd, iako tiši, zapravo je stariji od prvog. Ovde se živelo kraj obala Dunava i Save, i dugo se taj život odvijao paralelno sa onim gradskim.

Nisu to bile zanatlije u pravom smislu reči, mada je svakodnevica zajednice ribara zaista podsećala na esnafsku. U stvari, pre bi se mogla nazvati načinom života. Iz današnje perspektive, teško bi se pojmilo do koje mere su alasi oblikovali puls prestonice.

(Ne)pisana pravila reke

Jedan i po vek deluje kao prilično dugo razdoblje – a toliko je otprilike trajala i istorija beogradskih alasa. Ali, reka ovde nije bila samo granica koja odvaja delove grada. Dunav je dopirao do Dorćola, Savamale i Kalemegdana, donoseći sa sobom sve što reke inače nanesu: plimu i oseku, ribu i trgovačke rute, ali i poplavekoje su ovom potezu donosile neizvesnost.

A kada je voda u isto vreme izvor hrane i potencijalna pretnja, priroda je ta koja diktira pravila.

U tako nestalnom ekosistemu, odvijao se život alasa koji su, naročito između dva rata, bili više od marginalne grupe ribara. Uostalom, istorija veli da su upravo oni na ovom području osnovali prva naselja, pre više od 7.000 godina. No, čak i u modernijim vremenima, teško bi se snašao neko ko je odbijao da se prilagodi hirovima reke. Alaska svakodnevica je zato počivala na sopstvenim, katkad i nepisanim pravilima. O svemu se moralo voditi računa: kuda se kreće riba, gde postaviti mrežu, kako podeliti ulov... A da bi sve teklo glatko, moralo je da bude solidarnosti.

Ribari, uvaženi i cenjeni

Nesumnjivo je da su alasi bili važna gradska karika. Pre svega, bez njih riba ne bi stizala do pijaca, pa ni do uglednih kuća. Ribari su na svoj način direktno spajali Beograd sa Evropom, a alaska zadruga se pitala i o važnim odlukama, poput uređenja obala i samih ribolovačkih zajednica. Nije pogrešno reći ni da su alasi u Beogradu imali svojevrstan društveni status.

To se lepo moglo videti po njihovim ritualima okupljanja. Svi su znali kada je slava Ribarske zadruge, jer su na njoj bili viđeni i lokalni političari. Poštovanje je svakako imalo utemeljenja, tim pre što se ribarstvo smatralo veštinom koja se prenosi generacijama. Nije tek bilo ko mogao da navigira kroz noćne odlaske na Dunav, kamoli da „pročita“ nestalnu narav reke. Ali, vrlo često je opasnost dopirala direktno sa obala.

Kada bi se grad našao u jeku rata (a takvih trenutaka je bilo na pretek), pristaništa i ulice bliže obali su doslovno postajali granice. Samo tokom Velikog rata, Dorćol i priobalje su pretvoreni u poprišta teških borbi.

Ratne plime i oseke

U jesen 1915. godine, upravo je sa Dorćola krenuo poslednji organizovani otpor, pod palicom majora Gavrilovića. U sećanjima – onim neformalnim – ostala je i činjenica da je gotovo polovina žitelja Beograda pobegla iz grada. Ako je neko hteo da prošvercuje so ili bakarne posude, po pravilu ga je čekalo streljanje.

Potom je i Drugi svetski rat doneo turbulencije koje su promenile lice beogradskih reka. Alasima se tada pridružila – nemačka rečna policija.

Ribarima je, međutim, ostao u sećanju nemački oficir po imenu Tisen. Iako je bio na strani okupatora, sa njim se, za razliku od ostalih, moglo pregovarati. Tisen je čak povremeno uzimao ulogu insajdera, jer je alase upozoravao na racije. Zahvaljujući tome – a i zbog činjenice da je Tisen katkad pomagao oko dozvola za ribolov – alasi su i Drugi svetski rat pregrmeli kao tesna, solidarna zajednica.

Zaboravljeni heroji Beograda

Na marginama je ostalo i sećanje da su alasi tokom ovog rata bili tihi, skrajnuti saveznici. Neki od njih su se svesno izlagali riziku, sakrivajući Jevreje i članove njihovih porodica. Na njih su mogli da računaju i članovi oslobodilačkog pokreta koje je valjalo prevoziti preko reke.

Zato je saradnja sa nemačkim oficirom za mnoge donosila spas. Ne samo zbog suptilnih upozorenja, već i zbog toga što su alasi, uz Tisenovu pomoć, koliko toliko mogli da neometano rade svoj posao. Značilo je to njima, ali i Beograđanima koji su odlučili da ostanu u svojim domovima. Mnogo ih je tokom rata gladovalo, a često je jedini obrok stizao iz alaskih mreža.

Najzad, odužili su se alasi i svom prijatelju Tisenu. Oficir je tokom rata običavao da sa njima ruča, a onda se krajem rata odmetnuo od svojih jedinica. Ali, mogao je da računa na beogradske alase – u tim ključnim, rizičnim danima, oni su ga sakrivali od nemačke vojske. Na koncu, nije izbegao zatočeništvo po oslobođenju, ali jeste izbegao sigurnu smrt. Vratio se u Nemačku i svoje prijatelje sa beogradskih obala obradovao razglednicom u znak zahvalnosti.

Od kavijara do betona

Ratni periodi su, dakako, bili oštar kontrast mirnodopskim – međutim, za alase nikada nije bilo pauze. U svako doba dana, bilo je nešto da se radi ili oko čamca, ili oko pletenja mreže, ili da se ulov nosi na pijacu. Jer, zarada je bila uslov da se nastavi sa poslom, pa i da se o beogradskim alasima pročuje van Srbije.

To je nešto što danas mnogi Beograđani ne znaju: od ikre dunavske ribe proizvodio se kavijar vrlo cenjen širom sveta. Ali, čak ni to nije moglo da se takmiči sa okolnostima koje su nastupile nakon Drugog svetskog rata.

Pošto je novo političko uređenje predstavilo ideju kolektivizacije, o imovini se nije naročito vodilo računa. Razvučeno je kojekuda ono što je decenijama pripadalo Ribarskoj zadruzi. Nestajala je i rečna riba, ali više kao posledica zagađenja rečnih voda. Na to se nakalemila industrijalizacija, koja je umela da se ukotvi baš pokraj reka. Malo po malo, ionako tesna grupa ribara postajala je sve manja.

Elita protivu esnafa

Interesantno, ali Dorćol – koji danas slovi za gotovo elitni gradski kraj – u to vreme je još bio neugledan kutak na obali. Prepoznavali su ga kao radnički i ribarski kraj, sve dok i on nije postao meta infrastrukturnih intervencija.

Transformacija se mogla pratiti kroz rušenje i, kasnije, izgradnju novih blokova – zarad njih su 1979. godine iščezli čitavi kvartovi. Sem toga, blizina reke je delovala primamljivo, pa su ovaj potez sve više oblikovali komercijalni prostori. Dotadašnji, pretežno alaski način života, više nije bio održiv. Rastočio se pod pritiskom modernizacije, ostavljajući tek poneki podsetnik na davnije starosedeoce obala.

Umesto tesne alaske zajednice, danas rekama klize mahom honorarni pecaroši – oni kojima je ribolov strast i način da prekrate vreme. Jedine konstante i dalje su Dunav i Sava, sa svojim neukrozivim tokovima i podsetnikom na iščezle esnafe koji su oblikovali građanski Beograd.